hrvatski

Povelja Andrije II. (1209) - prvi spomen toponima Stubica

U prilogu je, ponajprije, riječ o povijesnim okolnostima koje su prethodile spomenutoj Andrijinoj povelji. Predočuje se odnos između njega i brata mu Emerika s kojim je u više navrata ratovao, želeći se domoći vladarskoga ugarskog prijestolja. To mu je pošlo za rukom tek nakon bratove smrti. Potom je riječ o povelji s onomastičkoga gledišta. Iako je pisana latinskim jezikom, ona ipak potvrđuje činjenicu da se domaći nazivi rijeka, potoka, brda itd., bilježe doduše latiničkim, slovopisom iz kojega se ipak može iščitati pučki naziv koji se rabio u živoj komunikaciji na terenu, koji se u povelji omeđuje sa sjeverne i zapadne strane Medvednice. Dakle, toponimi, mikrotoponimi i oronimi, koji se u povelji javljaju, svjedoče o slavenskom "kajkavskom" supstratu. To pak govori da su stanovnici spomenutih mjesta, koja se spominju u povelji, imali već izgrađeni svoj domaći govor koji će se i dalje razvijati sve do pojave u književnom obliku - u tiskanim knjigama 16. stoljeća. Stoga su i latinske povelje dragocjeni izvor za povijest pojedinih mjesta i za jezik njihovih stanovnika. Andrijina povelja (1209.) to i pokazuje.

hrvatska srednjovjekovna povijest; ugarsko-hrvatsko kraljevstvo; Andrija II.; kralj Emerik; onomastika; Stubica

nije evidentirano