hrvatski

Sociokulturne vrijednosti i odnos spram prostora u hrvatskom društvu

Općenita odredba vrijednosti u društvenim znanostima svodi se na tvrdnju kako su vrijednosti relativno stabilne i transsituacijske (poopćene) sociokulturne tvorevine koje određuju osnovne načine oblikovanja poželjnog i prihvatljivog ponašanja. Implicitno se pretpostavlja kako je odnos između vrijednosti i pojedinih načina ponašanja izravan/linearan. U tom pogledu područje međuljudskih odnosa nudi obilniju argumentaciju. Međutim, ponašanje u odnosu na prostor određeno je barem s dva "prijevoja" koja takvo linearno razumijevanje utjecaja vrijednosti na način ponašanja otežavaju. Prvi prijevoj je teritorijalni kontekst gdje se ponašanje spram prostora javlja. Drugi takav prijevoj je tehnička i gospodarska zbilja koja ponašanje spram prostora posreduje (građenje primjerice). Stoga je potrebno odnos između vrijednosti i djelovanja u prostoru predočiti ne/linearno, uzimljući u obzir više izvora utjecaja koji "nadodređuju" (presudno posreduju) način povezivanja vrijednosti i ponašanja u prostoru. Koliko je vidljivo moguće je, za ovu svrhu, ponuditi četiri osnovna tipa utjecaja koji u sociokulturnom polju bitno utječu na odnos između vrijednosti i ponašanja u prostoru. (a) Ustrajnost dualnog društva. Model dualnog društva svodi se na shemu: društvena većina "dolje" – povlaštena manjina "gore". Modelu je svojstvena obnova snažnog nepovjerenja svijeta "dolje" u institucionalni i vrijednosni sklop svijeta "gore". (Na tu činjenicu ukazuje i više suvremenih autoritativnih istraživanja.) Sukladno tomu, zahtjevi, normativi, uvjeti itd. što ih svijet "gore" nastoji uspostaviti u zbilji svijeta "dolje" prihvaćaju se s nepovjerenjem i nastoje viševrsno "zaobići". Time se brojni oblici nezakonita ponašanja u prostoru posredno nerizično legitimiraju i ustrajno primjenjuju. (b) Uspon rentijerskih strategija. Dva su glavna izvora uspona rentijerskih strategija u hrvatskom društvu (pučki: "kruh bez motike"): totalitarna tradicija zaposjedanja i privatizacije države, gdje se kao glavno dobro rentira politički monopol, te uspon tercijarnih ekonomija, navlastito industrije doživljaja u sklopu turizma i kulturne industrije. Na toj podlozi brojna dobra u prostoru funkcioniraju kao atrakcije pod privatnim nadzorom, gdje glavna dobit, po očekivanjima, treba višestruko nadmašiti uloženi rad. Više mjerodavnih istraživanja pokazuje da je uspon rentijerskih strategija u razdoblju 1970. – 2010. bitno utjecao na graditeljski pritisak na hrvatsku obalu. Dodati je kako važan korisnik rentijerskih dobiti mogu biti i lokalne zajednice a i središnja država. (c) Predlošci štednje. Ponašanje u prostoru nerijetko je svezano s nemalim financijskim ulaganjima. Brojni, napose investitori izvan korporacijskog sektora, nisu mogli računati sa zalihama potrebnim za primjerena ulaganja. Stoga su djelovanje u prostoru, napose građenje, pretvarali u prvo područje štednje. Posljedica je množina nedovršenih, poludovršenih, jedva započetih itd., graditeljskih tvorevina. Pečat štednje bitno ih, kao učinak u prostoru, odvaja od polaznih ciljeva, pretvarajući ih, nerijetko, u izravnu suprotnost tim ciljevima. (d) Legitimnost ružnoga. Poznato je da je u razdoblju snažnije hrvatske urbanizacije 1965. – 2010. bilo više slučajeva sistemskog priznavanja u pojedinim razdobljima masovna nezakonita i "divljeg" izgrađivanja. Koliko se god može takav politički odnos opisati socijalno osjetljivim, toliko, na drugoj strani, posredno legitimira u sustavu vrijednosti, i sociokulturnom sklopu, po prostor štetne načine postupanja. Takvi načini praktično funkcioniraju kao imitacijski predlošci u budućem ponašanju, "unazad" mijenjajući i same vrijednosne jezgre na koje se posredno naslanja regulacija ponašanja u prostoru. Zaključni je rezultat razvojno ekstremno skupa i konfliktna urbanizacija. S obzirom na vidljive osnove (post)moderne tendencije u razvitku europskih društava takva urbanizacija postaje izravnim, i teško premostivim, razvojnim ograničenjem.

sociokulturne vrijednosti; prostor

nije evidentirano