hrvatski

Kolokvijalni jezik u suvremenoj hrvatskoj prozi

U ovome radu istražuju se načini i strategije uporabe kolokvijalnoga jezika u odabranome korpusu suvremene hrvatske pripovjedne proze. Istraživanje je utemeljeno na konceptu kolokvijalnoga jezika kao jezika neformalne komunikacije koji se regionalno i društveno raslojava unutar diskursnoga polja. S obzirom na to da je riječ o jeziku koji se uglavnom rabi u mediju govora i u privatnoj komunikaciji, istražit ćemo što se s kolokvijalnim jezikom događa kada se on rabi u pisanome literarnome diskursu – u domeni javne komunikacije. Ovako ocrtano istraživanje iziskuje i specifičan kontekstualnostilistički pristup. Uobičajene metode stilističke analize zahtijevaju kontekstualiziranje ponajprije zbog toga jer je riječ o uporabi „zbiljskih“ jezika u fikcijskome tekstu, pri čemu ove literarne uporabe mogu uključivati specifične strategije, između ostaloga i prikazivanja pojedinih (kolokvijalnih) jezika i njihovih govornika (određenih društvenih grupa ili tipova subjekata). Rad predstavlja i svojevrsnu stilističku poetiku suvremene urbane kolokvijalizirane proze (glavni predstavnici: Borivoj Radaković, Edo Popović, Robert Perišić, Dalibor Šimpraga, Vlado Bulić).

kolokvijaliziranost; kolokvijalni jezik; urbana kolokvijalizirana proza; žargon

nije evidentirano