hrvatski

Metafora kao odsustvo značenja u javnoj komunikaciji

Od aristotelovske tradicije proučavanja metafore kao ukrašenoga, neobičnoga govora do suvremenih (kognitivnih) teorija kojima se metafori pridaje uloga posredovanja/konkretiziranja apstraktnih pojmova i pojava, metafora ostaje sredstvom obogaćivanja jezika, znakom njegove ukorijenjenosti u osjetilni čovjekov doživljaj svijeta i pokazateljem načina funkcioniranja literarnoga uma. Polazeći od pretpostavki kako metafora doista jest proizvod interakcije ljudskoga uma, tjelesnosti i složenih koncepata svijeta u čovjekovu okruženju, doista je možemo proučavati kao temeljno obilježje jezičnoga izražavanja, dakle ne isključivo literarnoga, već i svakodnevno komunikacijskoga. Metafora nam tako u mnogobrojnim svojim oblicima ukazuje na osjetilne temelje čovjekova razumijevanja svijeta i njegova nastojanja da kategorije toga svijeta objasni povezivanjem poznatoga s nepoznatim, jednostavnoga sa složenim i konkretnoga s apstraktnim. Tako metafora oživotvoruje jezik/govor i podaruje mu dinamičnost. Jezik svakodnevne javne komunikacije (publicistika, medijski govor, politički govor) obiluje metaforikom u rasponu od konceptualnih metafora do bogato ukrašenih stilskih figura. Dok je jednima cilj govor učiniti razumljivijim, druge su u službi prenaglašavanja značenja (ali i ironiziranja i sl.). Učestalo pojavljivanje određenih metaforičkih sklopova u javnome govoru može međutim proizvesti i suprotan efekt – osiromašivanja značenja, odnosno postati oznakom govora „bez pokrića“. U tom slučaju metafora postaje sama sebi svrhom, ne prizivajući dodatna značenja i ne asocirajući na bogatstvo sadržaja sažeto u njezinu izrazu. Cilj je ovoga rada detektirati spomenutu vrstu metaforike, opisati način njezina funkcioniranja i dovesti je u vezu s konceptualnom metaforom kojoj se kao struktura siromašna značenjem suprotstavlja.

metafora; mapiranje; značenje; politički govor

nije evidentirano