hrvatski

Hrvatski čitaonički pokret u Kvarnerskom primorju i Liburnijskoj Istri u 19. i na početku 20. stoljeća

Počeci čitaoničkoga pokreta na hrvatskim prostorima sežu u prvu polovinu XIX. stoljeća. Doba je to nastanka brojnih programskih spisa, čija je namjera pružiti odgovore na goruće probleme političkoga, gospodarskog i kulturnog razvoja hrvatskoga naroda i njegova oblikovanja kao moderne nacije, koja uključuje sve slojeve jednog naroda bez obzira na njihove statusne i imovinske razlike. U taj proces uključila se skupina obrazovanih ljudi pučkog i dijelom plemićkog podrijetla, na čelu s Ljudevitom Gajem i grofom Jankom Draškovićem ; njihova je namjera bila u tome pravcu usmjeriti i stanovnike Banske Hrvatske. Prvi je korak njihova djelovanja bilo stvaranje jedinstvenog književnog jezika kao osnovne pretpostavke za unutarnje povezivanje hrvatskog naroda, te dalje, njegovo pretvaranje u naciju. Situacija u Banskoj Hrvatskoj u tome je razdoblju bila veoma nepogodna ; Hrvati su bili u opasnosti ne samo gospodarskoj, već i nacionalnoj. Takva politička situacija burnoga XIX. stoljeća s Ilirskim pokretom i Hrvatskim narodnim preporodom začetim u sjevernome dijelu Banske Hrvatske, koja se postupno od svih Hrvata prihvaća kao matica domovina, a Zagreb kao metropola, iznjedrila je osnivanje niza čitaonica. Ove su institucije postale najboljim izvorištem za ostvarivanje nekoliko ciljeva. Naime, s obzirom da u samim počecima nije bilo moguće osnivanje, primjerice, hrvatskih političkih stranaka, krenulo se preko čitaonica u buđenje svijesti o sebi kao narodu-Hrvatima, koji je ravnopravan s drugima, u prvome redu austrijsko/njemačkim, mađarskim i talijanskim narodima, zatim, svijesti o vlastitome jeziku i kulturi hrvatskoga naroda, o njegovanju običaja, kulturnoga nasljeđa i zajedništva, čvršćega povezivanja malobrojnih inteligenata i ostalih pripadnika hrvatskoga naroda itd. Čitaonice su imale nekoliko značajnih karakteristika. Prije svega, postaju novo mjesto susretanja ljudi, zamjenjujući tako dotadašnja jedina stoljetna sastajališta – crkve i gostionice. Za razliku od njih, adekvatni su prostori za okupljanje ljudi i razvijanje kulturnoga i društvenog oblika djelovanja, uz latentnu ideološku podlogu svojstvenu određenome broju stanovnika. One su prostor okupljanja lokalnoga stanovništva, i to prvenstveno na nacionalnoj osnovi, zatim, mjesta iskazivanja domoljublja i rodoljublja, gdje su nestajale suprotnosti i nesuglasice među pojedincima pred zajedničkom obranom od drugonacionalnih neprijatelja. Bila su mjesta potvrđivanja društvenoga i kulturnoga identiteta tamošnjih zajednica. Također, kroz istupanja preko čitaonica lokalne su se zajednice otvarale i jedinstveno nastupale prema ostalome svijetu, gradeći tako vlastiti lokalni kulturni i društveni prostor. U počecima djelovanja čitaonica još uvijek je usmeno informiranje i protok informacija imalo veliku važnost, kao stoljećima do tada. Čitaonice su tako bile adekvatni prostori za formalne i neformalne razgovore o brojnim temama, pa i onima o krijomice pribavljenim novostima iz stranoga svijeta. U njima su se susretali pripadnici različitih generacija, družeći se međusobno te grupirajući se u različite sekcije, prema dobnim ili interesnim specifičnostima. I već na početku njegovale su mnoge kulturne aktivnosti, koje bismo mogli okarakterizirati strogo amaterskima. Članovi čitaonica okupljali su se u njezinim prostorima oko različitih sadržaja. Sve su čitaonice svojim članovima omogućavale čitanje novina na hrvatskom te na talijanskom, njemačkom i slovenskom jeziku, časopisa, knjiga, a time i praćenje zbivanja u zavičaju, domovini i svijetu, te razvijanje i održavanje nacionalne svijesti u sudaru s mađaronsko-mađarskom i talijanaško-talijanskom politikom. Ona su središta organizacije raznih oblika prosvjetnoga i kulturnog života, sastajališta istomišljenika, mjesta dogovora o političkim akcijama, stjecišta ljudi i ideja, pokretači raznih oblika društvenog života i uporišta hrabrih branitelja jezičnoga i kulturnoga identiteta Hrvata. U njihovu su okviru organizirana predavanja različitoga aspekta prosvjećivanja, primjerice, gospodarskoga, zdravstvenog, tu su i recitatorske, dramske, koncertne i druge priredbe. Organiziraju se gostovanja, susreti s poznatim osobama, obilježavanje značajnih godišnjica i akcija humanoga karaktera i slično. Pokret je pozitivno odjeknuo i u Kvarnerskome primorju te Liburnijskoj Istri s Kvarnerskim otocima, stoga su i ovdje počele nicati čitaonice i čitaonička društva. Navedeno područje nije imalo jednu političku upravu. Naime, Kvarnerski su otoci i Istra od 1825. do 1918. god. pripadali zapadnome ili cislajtanijskom dijelu Habsburške Monarhije, i to do 1861. god. su Okružje, a poslije imaju status autonomne pokrajine sa Saborom. Obala, pak, dio je Banske Hrvatske, nazvana «Mađarskim primorjem», pa su preporoditelji taj dio od Rijeke do Novoga (ostali dio je Vojna Krajina) počeli nazivati Hrvatskim primorjem. Na prostoru tê mađarske uprave nešto ranije dolazi do osnivanja čitaonica, za razliku od prostora pod Bečkom upravom, utoliko više što je na ovim prostorima još od druge polovice XVIII. st. bila prisutna intencija Mađara da na Kvarnerskoj obali Jadranskoga mora izgrade svoj trajni izlaz, a time i prošire svoj gospodarski te kulturni utjecaj. U prvoj fazi na spomenutu je prostoru do 1890. godine, kada kreće agresivna mađarizacija osnovano je četrdesetak čitaonica, od kojih po svojemu političkome i društvenom značaju ističemo one u Rijeci, Kastvu, Vrbniku i Trsatu. U drugoj fazi – od 1890. god. do 1918. god. pratimo popravljanje položaja Hrvata, koji su od tada sudjelovali i u vođenju poslova, te ekonomski i kulturno osnažili stvorivši uvjete za daljnje jačanje svojega stanovništva, doduše, samo njegova sitnoga sloja. Društveno-ekonomski, a i kulturno-prosvjetno – iako u puno boljemu položaju – još uvijek su zaostajali za Mađarima i Talijanima.

hrvatski čitaonički pokret; Kvarnersko primorje; Liburnijska Istra; Kvarnerski otoci; čitaonice; kalendar Istran; Naša sloga; tabor; Kastav; Rijeka; Trsat.

nije evidentirano