hrvatski

SUSTAV INDUSTRIJSKIH ODNOSA U REPUBLICI HRVATSKOJ: hrvatski sindikati između društvene integracije i tržišnog sukoba

Rad se bavi analizom sustava industrijskih odnosa u Republici Hrvatskoj s posebnim naglaskom na djelovanje i ulogu sindikata. Polazeći od literature iz područja industrijskih odnosa, kao multidisciplinarnog područja istraživanja odnosa između radnika (sindikata), poslodavaca i države, autor nakon uvoda i smještanja rada u disciplinarni kontekst u dva poglavlja uspoređuje i kritički prerađuje različite klasifikacije sustava industrijskih odnosa te tipova sindikalnih pokreta. Temeljem analize literature autor prepoznaje četiri idealno-tipska modela industrijskih odnosa u zemljama Europe i Sjeverne Amerike: anglosaksonski, korporativistički, mediteranski i tranzicijski model. Svakom od tih modela mogu se pridružiti i odgovarajuće karakteristike sindikalnog pokreta. Glavo obilježje anglosaksonskog modela jest tendencija voluntarizmu, što znači gotovo potpuni izostanak intervencije države u odnose između poslodavaca i sindikata. Radnici i sindikati nemaju gotovo nikakvu pravnu zaštitu, pa moraju snagom organizacije i pritiska natjerati poslodavce da prihvate sindikate i vode kolektivne pregovore s njima. To za posljedicu ima decentraliziranost sindikalnog pokreta koji je usmjeren isključivo na osiguravanje neposrednih materijalnih koristi za članstvo (poslovni sindikalizam). Korporativistički model ima gotovo suprotna obilježja. U njemu centralizirane udruge sindikata i poslodavaca vode kolektivne pregovore na nacionalnoj razini (pojedinačno po djelatnostima ili zajednički za sve djelatnosti) te zajedno s državom pregovaraju o makroekonomskoj i socijalnoj politici. Odnosi između sindikata i poslodavaca te njih s državom je partnerski, što znači da su sve strane spremne na kompromise oko najvažnijih pitanja, a sve s ciljem osiguranja dugoročnog rasta gospodarstva kojeg prati i proporcionalan rast plaća i životnog standarda radnika. Mediteranski model obilježava visoka politiziranost industrijskih odnosa, odnosno visoka razina sukoba između sindikata i poslodavaca, te sindikata i političkih elita. Sindikalni pokret je duboko podijeljen prema ideološkim kriterijima, što je pogotovo bilo izraženo do sloma komunizma u Istočnoj Europi. Do tada su komunistički sindikati igrali značajnu ulogu, te su sindikalno djelovanje koristili za ostvarivanje političkih ciljeva. Zbog sukobljenosti među sindikatima te između sindikata i poslodavaca država ima supstitutivnu ulogu u industrijskim odnosima, regulirajući prava i odnose putem zakona često bez dogovora i podrške socijalnih partnera. Tranzicijski model nastaje relativno nedavno u bivšim socijalističkim zemljama Istočne Europe. Jedno od njegovih ključnih obilježja također je značajna uloga države u sustavu industrijskih odnosa, no iz nešto drugačijih razloga nego u slučaju mediteranskog modela. Sama tranzicija paradoksalno donosi veliku koncentraciju moću u rukama države i političkih elita, jer tranzicija prije svega znači definiranje novog zakonodavnog i institucionalnog okvira što nužno obavlja država, odnosno politička elita. Dominaciji države u industrijskim odnosima doprinosi i slabost druga dva aktera, poslodavaca i sindikata. Sindikalne pokrete u tranzicijskim zemljama obilježavaju unutrašnji konflikti, kao i u mediteranskom modelu. No linije podjele su nešto drugačije, a uloga ideoloških razlika se gubi vrlo brzo nakon početka tranzicije. Osim razjedinjenosti, slabosti sindikata značajno doprinosi i negativno socijalističko naslijeđe, nedostatak ugleda, deindustrijalizacija tranzicijskih zemalja kao i porast nezaposlenosti. Nakon provedene operacionalizacije koja je omogućila primjenu izloženog teorijskog okvira na analizu sustava industrijskih odnosa, te opisa metodologije istraživanja, u radu slijedi središnje poglavlje u kojem se iznose rezultati analize sustava industrijskih odnosa u Republici Hrvatskoj. Analiza je pokazala kako sustav industrijskih odnosa u Republici Hrvatskoj ima najviše sličnosti s tranzicijskim modelom, mada u pojedinim elementima ima i značajnih odstupanja od tog modela. Sličnosti sustava industrijskih odnosa u Hrvatskoj s tranzicijskim idealno-tipskim modelom očituju se u ideološki neutemeljenoj fragmentiranosti sindikalnog pokreta na svim razinama ; zadržavanju članstva sindikata primarno u javnom sektoru (uključujući državni upravu, javne službe i javna poduzeća) te privatiziranim poduzećima koja su osnovana u socijalizmu ; relativnoj decentraliziranosti kolektivnog pregovaranja i slabosti sindikata u pregovorima s poslodavcima u privatnom sektoru ; poduzimanju sindikalnih akcija iz očaja ; dominantnoj ulozi države u usmjeravanju industrijskih odnosa, regulative i makroekonomske politike ; nepostojanju stabilne i učinkovite političke razmjene između sindikata i političkih stranaka. Određena odstupanja od tranzicijskog modela i približavanje drugim modelima očituju se u ipak nešto većoj razini sindikalne gustoće u odnosu na većinu zemalja tranzicijskog modela ; većem broju štrajkova i drugih industrijskih akcija ; nešto većem utjecaju sindikata na smjer određenih reformi što je za posljedicu imalo nešto manji stupanj liberalizacije radnih odnosa ; nešto veću razinu pokrivenosti kolektivnim sporazumima (oko 60%), mada se većina te pokrivenosti može zahvaliti relativno neažurnim i neučinkovitim proširenim granskim kolektivnim ugovorima. Odstupanja od tranzicijskog modela mogu se objasniti dijelom posebnim naslijeđem, posebice u domeni industrijskih odnosa odnosno uloge sindikata, ali i posebnostima ukupnog tranzicijskog procesa.

industrijski odnosi; društveni pokreti; Hrvatska; tranzicija; sindikati; poslodavci; štrajk; kolektivno pregovaranje; socijalni dijalog; socijalni partneri

nije evidentirano