hrvatski

Uporaba europskoga ili nacionalnoga nazivlja u preuzimanju direktiva EU-a u hrvatsko zakonodavstvo

Usklađivanje hrvatskoga prava s pravnom stečevinom EU-a događa se u trenutku purifikacije hrvatskoga jezika koja je obuhvatila i pravni jezik. Razvojem hrvatskoga jezika od 1991. pravnici su postali svjesni ključne uloge jezika u pravu te potrebe stvaranja precizna i dosljedna nacionalnoga pravnoga nazivlja. To je nedvojbeno utjecalo i na stvaranje naziva EU-a na hrvatskome jeziku, ali i na način preuzimanja direktiva EU-a. Umjesto doslovna preuzimanja koje podrazumijeva doslovno prevođenje nazivlja EU-a, hrvatski zakonodavac kada god je to moguće prednost daje metodi “prevođenja” direktiva uporabom nacionalnih pravnih pojmova i nacionalnoga nazivlja, iako na taj način postoji opasnost nedostatka sukladnosti između nacionalnih naziva i naziva EU-a. Ovaj se rad temelji na poredbenoj analizi nazivlja iz 10 direktiva EU-a iz područja prava zaštite potrošača u više jezičnih verzija, hrvatskih prijevoda i hrvatskoga nazivlja u nacionalnome zakonodavstvu koje preuzima direktive. Naglašavajući problematične nazive iz hrvatskoga Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača autorice nastoje pokazati kako nedostatak terminološke sukladnosti može biti prjeprekom usklađivanju zakonodavstva. Ovaj se rad bavi i ulogom prijevoda u procesu usklađivanja postavljajući pitanje u kojoj se mjeri uzima u obzir nazivlje iz hrvatskih prijevoda relevantnih direktiva EU-a tijekom njihova preuzimanja u nacionalno pravo.

preuzimanje direktiva EU-a, stvaranje naziva EU-a, prevođenje pravne stečevine

Rad se temelji na ranijem radu autorica objavljenomu na engleskome jeziku u: Legal Language in Action: Translation, Terminology, Drafting and Procedural Issues, Šarčević, Susan (ur.), Nakladni zavod Globus: Zagreb 2009, 193-214.