hrvatski

Socijalna održivost i procesi urbane transformacije u hrvatskim malim gradovima: pogled odozgo

Zbog suvremenih migracijskih, demografskih i gospodarskih trendova često se u literaturi propituje sposobnost maloga grada da se održi kao urbani format sa socijalnim i kulturnim posebnošću. Odnosi se to dakako ponajprije na one sredine u kojima spoj staroga i novoga nije zaživio. Na one gradove u kojima se nije našao adekvatni model upravljanja baštinom i koji se zbog toga susreću s depopulacijom i odumiranjem stare gradske jezgre – što u malim sredinama ne ugrožava samo identitet nego u konačnici i samu urbanu vitalnost. Imajući na umu naznačeni kontekst, definiranja modela održivog razvitka hrvatskih malih gradova osnovni je problem koji se provlači kroz ovaj rad. Prvi korak u iznalaženju takvog modela svakako je podvlačenje crte i pregled bilance, zbroj uspjeha i neuspjeha urbanizacijskog procesa u malim gradovima u Hrvatskoj. Svrha ovoga rada jest napraviti jednu takvu malu inventuru, pri čemu su konkretni ciljevi istraživanja utvrditi u kojoj se mjeri mali grada doživljava kao (ne)poželjno životno mjesto, kakvo je viđenje načina na koji se urbana baština nosi s urbanom transformacijom, te identificirati poželjne razvojne smjernice. Naznačeni ciljevi istraživanja i sam istraživački problem na određeni način su uputili istraživanje na specifičnu populaciju. Naime, istraživački fokus je usmjeren na upravljačku strukturu – o gradu su bili pozvani govoriti pročelnici gradskih ureda. Kao najvažnije nalaze do kojih se došlo istraživanjem svakako treba istaknuti da ispitanici drže mali grad sredinom koja svojim stanovnicima može pružiti pristojne životne uvjete, pritom dobar dio njih misli da su ti uvjeti bolji nego u drugim hrvatskim gradovima. Što se tiče odnosa prema povijesnoj jezgri i graditeljskoj baštini, nalazi pokazuju da ispitanici smatraju kako suživot novoga i staroga u većini malih gradova funkcionira (iako nije zanemariv broj slučajeva u kojima je došlo i do narušavanja tog odnosa), a glede situacije u povijesnoj jezgri, ispitanici smatraju kako postindustrijska tranzicija u većini malih gradova nije potakla znatnije gentrifikacijske procese. Kada je riječ o poželjnim modelima razvitka, ispitanici ističu da je važno u procese planiranja znatno više uključiti stručnjake, obične građene i udruge civilnog društva. Kao najvažniji kriteriji za planiranje razvoja označeni su podrška stručnjaka i ekološka prihvatljivost, a od djelatnosti koje bi trebale osigurati gradu prosperitet ispitanici su najčešće spominjali turizam.

urbana transformacija, mali gradovi, socijalna održivost, kvaliteta života

nije evidentirano