hrvatski

Likovna umjetnost u Splitu, 1900. - 1941.

Split je u dalekoj prošlosti, u antici, romanici, gotici i renesansi, a zatim ponovno u dvadesetom stoljeću, imao istaknutu ulogu ne samo u političkoj i kulturnoj nego i u umjetničkoj povijesti. Pri njegovu se rođenju simbolično ističe Dioklecijanova palača kao prvorazredni lokalni, nacionalni i europski umjetnički spomenik. Romanički majstori zvonika katedrale te drvorezbarske radionice majstora Andrije Buvine, potom gotička radionica arhitekta i kipara Jurja Dalmatinca kao i renesansna radionica Ivana Duknovića obogatili su prošlost Splita istaknutim umjetničkim ostvarenjima. Nakon stanovite stagnacije u baroknom razdoblju, zbog dugotrajnih ratova s Turcima i čestih kužnih pošasti, potkraj devetnaestoga se stoljeća, s buđenjem i razvitkom novoga građanskog staleža i usporedo s gospodarskim napretkom grada, ponovno u Splitu budi živa stvaralačka djelatnost: književna, glazbena, graditeljska i umjetnička. Rendić, Bukovac i Medović posadili su klice koje će se razviti već u početku dvadesetog stoljeća s vidljivim ostvarenim plodom Prve dalmatinske umjetničke izložbe 1908. i djelatnošću umjetničkog društva Medulić koje je iz nje niknulo. Iako su splitski umjetnici, trbuhom za kruhom, morali odlaziti u razvijenija središta, naša i europska, njihova korijenska povezanost sa Splitom uvijek je bila živa. Oni su svojim djelima pridonosili kulturnom razvitku Splita i široj nacionalnoj zajednici. Ako i ne možemo govoriti o nekoj splitskoj umjetničkoj školi, jer se ovdje radilo o širem mediteranskom svjetonazoru - ne samo splitskih umjetnika koji su i dalje djelovali u gradu, nego i onih iz Splita koji su djelovali u Zagrebu i drugim gradovima - usudili bismo se reći da je jedan poseban, prepoznatljiv likovni lokalni pečat grada pod Marjanom prisutan u djelima većine splitskih umjetnika. Ta je likovna djelatnost u Splitu cvala u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća, te se, nakon kraćega socijalističkog zastoja, ponovno razvila u drugoj polovici stoljeća, zadržavajući i dalje neke temeljne lokalne i regionalne značajke, ali usmjerujući se postupno sve više prema kozmopolitskim likovnim strujanjima. Nova nefigurativna likovna umjetnost teže je mogla zadržati to prije naglašeno mediteransko, regionalno, pa i lokalno splitsko obilježje. Stoga je vrijedno pozabaviti se tim razdobljem likovne umjetnosti u Splitu, od Draganje do Kaštelančića, i sačuvati tu baštinu u našim galerijskim ustanovama, jer je u suvremenom i našem društvu podložna propadanju i zaboravu.

likovna umjetnost; arhitektura; Split; prva polovica 20. stoljeća; strani slikari u Splitu; splitski obrtnici i primijenjeni umjetnici; likovna kritika u Splitu

nije evidentirano