hrvatski

Beskonačna djeljivost i konačnost spoznaje u Boškovića

Pojam beskonačne djeljivosti prostora i vremena Bošković nikako ne dovodi u pitanje i smatra ju dokazanom na geometrijski i metafizički način. Ako se nekome beskonačna djeljivost čini neuvjerljivom, svodi to Bošković na "djetinju predrasudu" što zapravo predstavlja "predrasudu" prirodnog nazora na svijet – dakle ono što doživljavamo prije ili mimo poznavanja znanstvenih činjenica.Nasuprot tome ono realno sagledava Bošković kao sastavljeno iz najmanjih nedjeljivih dijelova.Problem predstavlja mjerenje onog realno opstojećeg koje pretpostavlja beskonačnu djeljivost prostora i vremena. Kad Bošković kaže: mjerenje, to, mislim, trebamo shvatiti kao primjenu matematike (primjenu ideje beskonačne djeljivosti prostora i vremena) na ono realno. Nezavisno od pojma beskonačne djeljivosti koji je dokazan (ali kao matematički i metafizički pojam), ovdje se Boškoviću javlja problem (ne subjektivni, nego objektivno spoznajni – dakle subjektni) točnog uspoređivanja onog realnog mjerilom – jednako mjerilom prostora i kao i mjerilom vremena. Svakako ta poteškoća ne navodi Boškovića da odustane od mjerenja (primjene matematike na ono realno) ali on konstatira da se mjerenjem uvijek može utvrditi samo aequalitas, a da se nikada mjerilom ne može utvrditi istost mjerenog i mjere. Poteškoću, međutim ne stvara, niti ono realno za sebe, niti ono matematičko-metafizičko za sebe, nego problem mogućnosti primjene matematičke ideje (beskonačne djeljivosti) na ono realno.

kontinuitet; beskonačna djeljivost; konačnost spoznaje

nije evidentirano