hrvatski

Grupa kao medij za rad s djecom s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama i njihovim roditeljima

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji invalidnost nije toliko obilježje same osobe koliko je niz činitelja konstruiranih od strane društva i socijalnog miljea. Ljudsko biće odrasta, razvija se i živi u neprestanoj dinamici između autonomnih želja, potreba te socijalnog okruženja, a oblikuje se kroz individualne i grupne interakcije od najranijeg djetinjstva. Odnosno, vlastitu individualnost razvija u odnosu s drugima, otkrivajući tko je kroz osobnu refleksiju, ekspresiju, uspoređivanje i identifikaciju u odnosu s drugima. Učenje kroz igru, kombiniranje verbalne i neverbalne ekspresije u interakciji s vršnjačkom grupom djeci kao i roditeljima omogućuje upravo to, prorađivanje vlastog životnog iskustva, te pronalaženje vlastitih kapaciteta i puteva u komunikaciji i stvaranju odnosa s drugima i prema drugima, te samim sobom. Međutim, fizički ograničena „sloboda“ kretanja djece neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, otežava njihov proces individualizacije, dovode do separacije od obitelji (liječenje i školovanje), te ograničavaju socijalnu pokretljivost i stjecanje novih iskustava kroz druženje s vršnjacima. Upravo je tu prepoznata važnost grupe kao poticajnog miljea rada s ovom grupom djecom s teškoćama u razvoju, te kreiran pristup rada Malih kreativnih socijalizacijskih skupina prilagođen djeci i njihovim roditeljima. Iskustvo nam pokazuje, da odnosi djece s teškoćama u razvoju s vršnjacima mogu djelovati stimulativno ili inhibirajuće na rast i razvoj djeteta, mogu se odvijati ili u smjeru prihvaćanja/pripadanja grupi unatoč različitosti, ili u smjeru odbacivanja/izoliranja od strane vršnjaka, što uvelike ovisi o osobnosti, stavovima i percepciji vlastitog položaja samog djeteta s teškoćama, kvaliteti njegove interakcije s ostalom djecom, s roditeljima, te značajnim drugima (odgajateljima, liječnicima, socijalnim radnicima i dr.). Sukladno tome, u primjeni i provođenju projekta dotičemo se raznih područja, a u realizaciji aktivnosti istovremeno sudjeluju djeca s teškoćama, njihovi roditelji te stručnjaci, svaki sa svojom zadaćom, kroz partnerski odnos, u cilju kvalitetnijeg djelovanja i unapređivanja rada. Rad u maloj grupa, kao medij, omogućava razvoj komunikacije i kvalitetu odnose s djecom koji se ne može razviti u velikoj grupi, te omogućuje bolju kvalitetu fokusiranosti voditelja na pojedine signale koje dijete upučuje, na interakcije, razvijanje i održavanje klime povjerenja i grupne kohezije, usmjeravanje dječje fluktirajuće pažnje na željene sadržaje i sl. U jednom dijelu i na individualnoj razini potiče razvijanje komunikacijskih vještina, empatije, bazične sigurnosti te stvaranja sve pozitivnije slike o sebi, jačanja samopouzdanja i sve boljoj emocionalnoj, obiteljskoj i socijalnoj prilagođenosti. Važnost rada s roditeljima, prepoznaje se u tome što je roditeljsko ponašanje značajan čimbenik rizika ili zaštite za psihosocijalni razvoj djeteta, a za djecu s teškoćama tim više što su ta djeca ovisnija o svojim roditeljima, te imaju manje mogućnosti proširiti i održati socijalnu mrežu izvan kruga obitelji. Nadalje, oni su ti koji omogućavaju djetetu prva iskustva, te imaju važnu ulogu u poticanju razvoja potencijala djeteta. Iskazi djece s teškoćama u razvoju, te njihovih roditelja upućuju na zaključak da u postojećem sustavu skrbi o djeci s poteškoćama u razvoju uvelike nedostaje prostora za adekvatan pristup problemu i prevenciji emocionalnih i ponašajnih poteškoća, te da je ovaj oblik rada i preko publiciranih rezultata evaluacije prepoznat kao koristan i blizak sustavu stručne podrške djeci i njihovim obiteljima opterećenim brojim rizičnim čimbenicima.

grupa; djeca s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama; roditelji; rizični čimbenici; prevencija

nije evidentirano