hrvatski

Kuzma Kovačić - priroda, kultura i vjera kao korektivi modernističke skulpture

Afirmirajući se u vrijeme nastupanja postmoderne kipar Kuzma Kovačić kao da uopće nije mario za pojavu novog umjetničkog trenda. U njegovu se djelu ne naziru nikakvi prikloni pa ni rudimentarna zainteresiranost za postmodernističko kompiliranje i citiranje iz povijesnih izvora. Vrijeme fragmentarnih likovnih modela nastalih na ideji izgubljene cjeline kulture koja se je pokušala konstituirati na samim krhotinama razbijene „kunsthistorijske vaze“, kao da ga se nije uopće doticalo. Kovačić, s druge strane nije ni sljednik prethodnog modernističkog doba koje je isticalo eksperimantalnu prirodu umjetnosti, formalno analitičke modele gdje je sadržaj djela poistovječen s materijalom i načinom rada. Čini se da je u njegovu slučaju zov baštine i priča iz zavičaja natkrilila svaki interes za sudjelovanje u trendovskim mijenama vremena i smjeni generacija. Grgo Gamulin će jednom zapisati da taj naš kipar „gleda i modelira godišnja doba, more, postaje križnog puta, propovjedi, poslanice, evanđeliste i svece“. Ponajmanje se čini da gleda u pravcu onoga što je novo na umjetničkom obzoru, a ponajviše u ono što je zavičaj, hvarski, mediteranski, kršćanski, ostavio na milenijskoj fizionomiji kraja i ljudi. Kovačić pritom želi da naša pažnja bude usmjerena sad prema kontekstu kulture i tradicije, sad prema strukturama površine, i u tome, između privatnog i kolektivnog, značajnog i beznačajnog, intimnog i javnog, ne vidi nikakvu opreku. Baš kao što ne pravi razliku između reprezentativnih tradicijskih materijala u kiparstvu i trivijalnih materijala suvremenice korištenih u doista velikom broju: pamuka, stakla, spužve, smole, papira, celofana, žice, kartona, pleksiglasa, poliestera, srebrnih i zlatnih listića, pijeska, zemlje, stiropora, čavala, žbuke, svjetla. Filozofija Kovačićeva djela nas uvjerava da ništa u svijetu nije toliko beznačajno da ne bi imalo određenu ulogu u poretku stvari. Tako se iza oholih zdanja ljudske taštine, iza velikih građevina, carskih rezidencija, slavoluka i trijumfalnih lukova, i u neuglednim kamičcima ljudske skromnosti može kriti mudrost vječnosti. Kovačić se zato ni na monumentalnim rješenjima poput vratnica hvarske katedral sv. Stjepana, nije odao ceremonijalnoj slavi velike prošlosti. On, uostalom, i nije od onih koji rekonstruiraju velike građevinske ansamble, ne privlače ga monumenti zemljske moći i svjetska čuda koja streme uvijek jednako dalekom nebu. Njegove simpatije zadobit će, naprotiv, ogrebotina u zidu, nevješt zapis u kamenu, koji kao kakvim čudom odoljevaju zubu vremena, trajanjem nadživljujući mnoge slavne palače i rastočene hramove. Čak se može reći da mu ti slabašni otisci koji prkose prolaznosti, više imponiraju nego zdanja koja su mišljena i stvarana da bi nepromijenjena trajala u vječnosti. Vratnice koje je izradio za hvarsku katedralu dobar su primjer takve orijentacije. One nemaju ništa od klasićne gotičko-renesansne oblikotvornosti. Tu Kovačić kao da se obraća dubljim slojevima tradicije oblika, pa u zbitim i robusnim formama prepoznajemo ranokršćanski oblikovni način, pa i onu pučku dirljivo-sentimentalnu oblikovnost (i pobožnost) koja nije marila za rafinirana pravila elitne kulture. I na tzv. državotvornim zadacima s promjenom vlasti u Hrvatskoj devedesetih godina, Kovačić nije gubio glavu udovoljavajući snobovskim političarima i novokomponiranim vjernicima. Ali je ipak primjetno da je, primjerice, s „Velegorkog“, „Evo se more znoji krvavim znojem“ ili „Opisa početkaka hrvatskog kiparstva“, prešao na svojevrsni lirski realizam ilustriranja papa, svetaca, oltara domovine, Krista, posljednje večere, Franje Tuđmana i Gojka Šuška. Naravno to ne znači da je izgubio vitalnost i potenciju, niti da su ti radovi loši, nego da je jednostavno načinio zaokret prema jednoj vrsti realizma i reprezentacije likova, a ne njihova oznakovljenja i simbolizacije, kakvi su bili do „državotvorne renesanse“. Od velikih javnih projekata Kuzme Kovačića valja izdvojiti onaj skulpturalni za Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu. U javnosti je oko tog projekta nastaloga za predsjednika Franje Tuđmana (1994.) bilo dosta prijepora od načina obnove feudalnog burga do ideje da se Domovini podižu oltari izvan konfesijske namjene. No gotovo su se svi složili da je skulpturalni ansambl Kuzme Kovačića najbolje što se u toj laičkoj sakralizaciji prostora dogodilo. Unatoč naslanjaju na geometriju hrvatske šahovnice Kovačić je i na Medvedgradu pokazao da nije ni minimalist ni redukcionost koji bi forme priveo geometrijskom purizmu. Njegova je geometrija narativna, a njegove kocke i stakleni oblici sadržavaju trag ljudske ruke, biljege vjekova i simboličnih znakova. No isto tako njegovi su projekti, vezani uz državne narudžbe, kritizirani u dijelu javnosti, ne zbog umjetničke insuficijentnosti i podilaženja sumnjivom ukusu politike (posebice one kičerske koja sebe voli nazivati državotvornom), nego zbog političkog konteksta koji je izazivao omrazu. Slično je bilo i s monumentalnim javnim skulpturama Franje Tuđmana i Gojka Šuška koji su svoju kušnju prolazili ponajprije u pregrijanoj političkoj sferi opredjeljivanja za i protiv portretiranih. Malo je tko, pa čak i apologeti hadezevske nomenklature, uopće govorio o Kovačićevim skulpturama, njihovu oblikovanju. Možda je najbolji primjer i skulptura Dražena Petrovića koja, za razliku od spomenutih, zbog očišćenosti od svakog političkog konteksta, nije izazvala nikakve kontroverze. U svakom slučaju, jedno je izvjesno. Čak i kada su u pitanju velike javne skulpture ili zahvati na crkvenim zdanjima, Kovačić jednako uspješno vlada i gabaritima monumentalnog, baš kao što je u većini svog opusa (i to onog najboljeg dijela) uspješno intimizirao u minijaturnom. Pritom same dimenzije, odnosno njihovo uvećanje, ne znače i odustajanje od skulpture koja je kod Kovačića izvorno intimistička, zbita, nereprezentativna forma koja je silnice usmjerila jezgri, umjesto da je ekspandirala u vanjsku retoriku.

Kuzma Kovačić; kiparstvo; sakralna umjetnost; javna skulptura; Oltar hrvatske domovine

nije evidentirano