hrvatski

Geopolitika energije

Geopolitika je znanstvena disciplina koja proučava utjecaj prostora na politiku. U tome je važno analiziranje odnosa prirodnih resursa u prostoru te njihov utjecaj na političke odnose i porast političke moći. Neki prirodni resursi poput ugljena i čelika gube na značenju, dok drugi poput energetskih resursa, nafte, a u posljednje vrijeme i prirodnog plina postaju sve važniji. Prostor globalizacijom relativno gubi na važnosti kao primarni motiv u borbi za političku moć. Suvremeno gospodarstvo je nezamislivo bez obilne i stalne opskrbe energijom, što se posebno odnosi na industriju. Suvremeni promet, vojske, sustavi nacionalne i javne sigurnosti, financijski sustavi, zdravstveni i obrazovni sustavi i njihovo uredno djelovanje, također presudno zavise o dovoljnoj opskrbi energijom. Energija je postala krvotokom suvremene civilizacije. S porastom važnosti energije za gospodarstvo i geopolitika energije postaje sve značajnija geopolitička disciplina. Kako koji izvor energije dobiva stratešku važnost raste njegova geopolitička uloga i geopolitička uloga energije u cjelini. Dok je ugljen bio glavnim energetskim temeljem industrijalizacije i osnovom za proizvodnju oružja, geopolitičke prosudbe temeljile su se na zalihama i proizvodnji ugljena. Nakon što je nafta dobila strateško značenje, zalihe nafte postale su najvažniji čimbenik u geopolitici energije. Danas se geopolitičkoj ulozi nafte posve približio prirodni plin. Štoviše, u geopolitičkim prosudbama razvitka do 2030. i 2050. računa se kako će prirodni plin, njegove zalihe, proizvodnja i međunarodni transportni putovi postati glavnim čimbenikom geopolitike energije. Uz prirodni plin ponovno raste značaj ugljena, što je posebno povezano s intenzivnom industrijalizacijom azijskih i ostalih zemalja uz razvitku, koje se oslanjaju na domaće zalihe i proizvodnju ugljena. Ovo se ponajprije odnosi na Kinu, Indiju, ali i Sjedinjene Američke Države, Rusku Federaciju i Australiju koje raspolažu najvećim dijelom globalnih rezervi ugljena i čija proizvodnja ugljena raste iz godine u godinu. Posebno je značajan porast korištenja ugljena za proizvodnju električne energije, te za potrebe ubrzane industrijalizacije u Kini i Indiji. Na početku drugog desetljeća XXI. stoljeća, a osobito nakon gospodarske krize postaje sve jasnije kako predstoje značajne gospodarske promjene koje će slijediti političke promjene. Svijet ponovno postaje politički multipolaran, pri čemu energija i raspolaganje energetskim resursima postaje sve važnijim sredstvom za stjecanje političke moći. Danas je jasnije nego ikad kako se gospodarska i politička moć poklapa s glavnim silnicama geopolitike energije. Energetske velesile, Sjedinjene Američke Države, Ruska Federacija i Kina postaju i gospodarske velesile. SAD to nesumnjivo jest već preko pola stoljeća, Rusija je to postala upravo na valu novog poskupljenja energije i prednosti svojih ogromnih energetskih resursa, dok Kina kombinacijom aktiviranja vlastitog ugljena i uvoza nafte to sve više postaje. Na Srednjem istoku Saudijska Arabija jest i ostaje presudnim izvoznikom nafte, a u budućnosti to bi sve više mogao biti i Iran, osobito kao izvoznik plina. Energija je svakako globalni razvojni čimbenik, a geopolitika energije i jedan od presudnih čimbenika za političku moć. Dostignuta razina industrijskog razvitka i globalizacija omogućuju veoma udoban život onima kojima su dostupni izvori energije, tehnologije i civilizacijske tekovine. Suvremeno gospodarstvo omogućuje rješavanje temeljnih pitanja opstanka, prosperiteta, prijevoza, komuniciranja, zdravlja i kulturnog potvrđivanja za dio čovječanstva koji uživa prednosti suvremene tehnologije i zaštitu demokratske države. To zahtijeva mnogo energije, a ona se za sada najvećim dijelom dobiva iz zaliha fosilne energije pohranjene u Zemljinoj kori. Međutim, korištenje ove energije otvara sve više problema u pogledu zaštite prirodne sredine na površini Zemlje, te ekološkog sustava kojem je prilagođen sav živi svijet. Produljenje intenzivnog gospodarskog razvitka na sadašnjim energetskim i tehnološkim temeljima, otvara mnoga pitanja njegovog održavanja, pa čak i samu mogućnost za reproduciranje sličnog razvoja budućih naraštaja. Da li će svijet budućnosti rješenja za svoje probleme potražiti u krajnjem iskorištenju postojećih ili u traženju novih razvojnih resursa, u stvaralačkoj primjeni znanja ili u korištenju toga znanja za nove podjele u budućim lokalnim i globalnim sukobima ili će razumni kompromis riješiti energetske, razvojne i političke probleme, pokazati će budućnost. Glavni problem opskrbe energijom ogleda se o činjenici da je gospodarski model zasnovan na postojećem modelu opskrbe energijom iz fosilnih izvora, koji omogućuje relativno jeftinu energiju, ali nije održiv na dugi rok. S obzirom na utjecaj energetskih izvora i postrojenja na okoliš, trebalo bi izvršiti radikalnu promjenu energetske strategije, a s obzirom na troškove alternativnih izvora to još uvijek nije isplativo. Daljnji materijalni razvitak nije moguć bez aktiviranja novih izvora energije, a daljnje radikalno povećanje korištenja fosilnih energetskih izvora nije moguće zbog dva razloga. Prvo, najdostupniji, najpogodniji i najjeftiniji dio fosilnih izvora, korištenje konvencionalne nafte, bliži se svojim granicama, kako po ukupnim količinama raspoložive pogodne energije, tako i u geopolitičkom smislu. Drugo, moguća alternativa u intenzivnijem prelasku na prirodni plin, problem zapravo samo odgađa za dvadesetak godina u budućnost. Sve što je na stranicama ove knjige rečeno za konvencionalne zalihe nafte odnosi se i na konvencionalne zalihe prirodnog plina, od raspoloživih rezervi u ležištu do geopolitičkih pretpostavki za opskrbu i porast potrošnje. Obnovljivi izvori energije se čine dugoročnim izlazom ali za sad cijena energije iz obnovljivih izvora još uvijek ne može konkurirati cijeni energije iz fluidnih ugljikovodika. Daljnje aktiviranje preostalih količina konvencionalne nafte i plina povezano je s brojnim tehnološkim problemima i ekonomskim te osobito političkim ograničenjima. Naglo povećanje proizvodnje iz postojećih nalazišta, osim što je tehnološki problematično, moglo bi utjecati na znatno skraćivanje sigurne opskrbe iz preostalih rezervi. Nova istraživanja sigurno će povećati rezerve, ali se isto tako sa sigurnošću može pretpostaviti kako će te rezerve biti otkrivene u dubljim ležištima, vjerojatno u podmorju i to sve dubljih područja oceana. Stoga će i eksploatacija biti sve skuplja. Proširenje proizvodnje na područje Arktika skopčano je s daljnjim razvitkom tehnologije eksploatacije ugljikovodika u polarnom području i u punoj mjeri će biti moguće tek uz znatnije otapanje polarnog ledenog pokrivača, a to bi dovelo do podizanja razine mora i mnogih problema pa i prirodnih katastrofa u priobalnim područjima. Čovječanstvo nema riješenu dugoročno stalnu, sigurnu i relativno jeftinu opskrbu energijom. Energije za sadašnji način korištenja nestat će u roku od pola stoljeća. Moguće alternative još nisu tehnološki, a kamoli komercijalno pogodne za sigurno korištenje. U takvim okolnostima, kako će se klasični fosilni izvori iscrpljivati, tako će sve više dobivati na značenju njihov geopolitički raspored i potencijalno će sve više dolaziti do sukoba oko preostalih najprofitabilnijih rezervi i proizvodnje fluidnih ugljikovodika. To je geopolitička strana energetskog paradoksa. Međutim, ljudsko društvo čudesna je mješavina dvojbi koje pred njim stoje u doglednoj budućnosti i bezbrižnosti svakodnevnog života, a takav spoj je uz ostalo omogućilo i obilje energije. Do kad će to obilje trajati ne brine milijune ljudi kad svakodnevno rade i putuju koristeći sve prednosti obilja zasnovanog na masovnom korištenju energije. Svakodnevni život ide dalje i globalni prosperitet, omogućen dostupnom i jeftinom energijom, uz manje potrese prouzročene povremenim ekonomskim ili političkim poremećajima, traje i dalje. To je također jedno od obilježja energetskog paradoksa – da izgleda kao da on zapravo i ne postoji. Stoga je globalni energetski paradoks doista glavni izazov suvremene civilizacije, a ono što će u idućim desetljećima imati sve izraženiju ulogu je geopolitika energije. Sve dok energetski paradoks ne poprimi oblik stvarne prijetnje daljnjem rastu globalnog gospodarstva ili dok se ne pronađu rješenja za dugoročnu opskrbu obnovljivim izvorima energije, geopolitika energije će sve značajnije utjecati na proizvodnju, transport i potrošnju energije iz fosilnih goriva, ali posredno i na odnose u proizvodnji obnovljivih izvora energije. Tako su globalni energetski paradoks i geopolitika energije zatvorili krug. Dok čovječanstvo ne riješi problem trajne opskrbe energijom iz obnovljivih izvora, dotle će fosilna goriva imati značajnu energetsku ulogu, a sve izraženiji će biti odnosi u geopolitici energije. Geopolitika energije i konkurentsko nadmetanje u nadzoru nad energijom kao da nadjačavaju načelo održivog razvitka i suzdržanosti. To se zbiva kako na globalnoj razini tako i u krugovima političkih elita većine zemalja, osobito onih koji su globalni ili regionalni lideri. Privlačnost i obilje života u suvremenoj civilizaciji zasnovanog na neograničenom trošenju energije samo potiče širenje takvog uvjerenja. Stoga će geopolitika energije, a ne globalni racionalizam održivosti, zasigurno još neko vrijeme prevladavati odnosima u globalnoj energetici i planiranju razvoja civilizacije. Manje zemlje poput Hrvatske, mogu se dobro uklopiti u globalizacijske uvjete i osigurati trajni gospodarski rast i razvitak uz ispunjavanje određenih pretpostavki. Prije svega obvezatno je pomno praćenje globalizacijskih procesa, njihovo prepoznavanje i uklapanje u prepoznate buduće tržišne i tehnološke promjene. To ujedno podrazumijeva stvaranje povoljnog okruženja za prihvaćanje novih poslova, uključivanje u brzi transfer novih tehnologija i razvitka općenito. Manje zemlje mogu ostvariti koristi od globalizacijskih procesa pod uvjetom da se u njih uključuju, pri čemu odugovlačenje može biti pogubno jer investicijska sredstva pronalaze najlakše putove za realizaciju projekata. Jednom propušteno vrijeme obično je teško ili nemoguće nadoknaditi. To osobito vrijedi za projekte energetske infrastrukture, jer kad neki magistralni naftovod ili plinovod prođe mimo, tada ta zemlja ostaje izvan protoka nafte ili plina, a pristup je tada mnogo skuplji i teži. Tako za manje zemlje postoje razvojne prilike u globaliziranom okruženju, ako su sposobne i pripravne prepoznati te prilike i brzo ih iskoristiti.

geopolitika energije; energija; potrošnja energje; energetska tržišta; izvori energije

nije evidentirano