hrvatski

Decentralizacija

Decentralizacija je sredstvo vertikalne diobe vlasti i ograničenja političke moći i organizacijski model povećanja učinkovitosti javne uprave. O prvom govorimo ističući pojam lokalne samouprave, pozivajući se na tradicije zajednice i lokalnoga političkog identiteta, a o drugom onda kada priznajemo činjenicu da za svaku instituciju postoje fizičke i teritorijalne granice djelovanja, da se poslovima javne uprave zapravo ne može upravljati iz jednoga središta, već na mjestu izvršenja. Razlog decentralizacije je, dakle, i politički i tehnički, pa se mnoga pitanja pojavljuju povezana, no u prvi plan gotovo bez iznimke izbijaju pitanja teritorijalne podjele, broja jedinica i stupnjevanje. Ustroj vlasti prirodno dijeli vlast na središnju (centralnu) i lokalnu, ili pak ima više razina vlasti. To onda pojačava dojam o složenosti. Raspon vertikalne veze i raspon kontakta (Graicunas) rješiv je samo organizacijskim stupnjevanjem i fizičkom dislokacijom. No snaga broja nije sve. Povijesne i političke okolnosti su u posebnim zemljama stvorile specifične omjere centralne, regionalne i lokalne vlasti, no i tinjajuće nezadovoljstvo, pa tradicionalno jaku samoupravu u Velikoj Britaniji stišće proces regionalizacije i jačanja središnje vlasti, a visokocentralizirana Francuska eksperimentira s oblicima decentralizacije. Sve postaje još složenije kada se u obzir uzme federalna struktura ili pak veličina nekih zemalja, kao i povijest nastajanja i rastakanja države blagostanja: smanjenje društvenih poslova koje obavlja država, ideje državne regulacije tržišta i plana. Poseban slučaj je pak slučaj Europske unije u kojoj je oprez prema decentraliziranoj samoupravi postupno zamijenjen priznanjem važnosti regionalne i lokalne samouprave i načelom supsidijarnosti. Međutim, ne radi se o načelnim, već sasvim praktičnim tvrdnjama. Vrijede načela ekvifinaliteta i kontingencije5 koja se temelje na ideji da u otvorenim sustavima uvijek postoji više načina da se postigne cilj koji se želi. Opće tendencije i trendovi promjena utječu na formuliranje nužnih praktičnih reformi. Decentralizacija je dijalektički proces u kojem se klatno promjena miče na stranu centralizacije, a potom se vraća natrag. Izraz dijalektički označava činjenicu da se promjene s vremenom izokreću u stalnim negiranjima postojećeg. U tim oscilacijama nema stalnog i konačnog stanja, a reforma bez jasno defi niranog strateškog cilja izaziva psihološke, materijalne i političke troškove, koje treba svesti na minimum. To je moguće samo raspravom, a ne izbjegavanjem stava da je nešto krivo jer je teško shvatljivo ili provedivo, da je nešto lako jer je poželjno i oportuno. No problem je praktičan, a ne načelan. Pitanje lokalne samouprave u Hrvatskoj jedno je od važnih elemenata reforme društva, ekonomije i politike. Ispod razine deklarativne podrške postoje ozbiljni politički sukobi. Postoji strah od skupih i negativnih političkih posljedica za onoga tko se odluči za promjene. Tko takne u etablirane interese vodećeg sloja na lokalnoj razini, stječe brojne i opasne protivnike, a sigurna je i eskalacija nepredvidivih regionalnih i lokalnih osjećaja i identiteta. Iako na riječima postoji slaganje, problem je u izrazitoj političkoj mobiliziranosti i snaga reforme protiv pristaša statusa quo. Zbog navedenih interesnih i političkih blokada izostajale su stvarne reforme. Preslagivanje teritorijalne strukture ili institucija nije dovoljno ni sve nužno za reformu. Decentralizacija je prazan politički zahtjev ako se u obzir ne uzmu i konkretne okolišne okolnosti: obrazovanost, poštenje i iskustvo nositelja, spremnost na odgovornost i zrelost institucija kontrole javne vlasti, tehnološki i informatički napredak, veličina, ekonomska situacija i drugo.

decentralizacija, lokalna samoupra

nije evidentirano