Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 532117

Arheološki kontekst srednjovjekovnih pavlinskih samostana u sjeverozapadnoj Hrvatskoj


Pleše, Tajana
Arheološki kontekst srednjovjekovnih pavlinskih samostana u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 2010., doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb


Naslov
Arheološki kontekst srednjovjekovnih pavlinskih samostana u sjeverozapadnoj Hrvatskoj
(Archaeological context of late medieval Pauline monsteries in North-western Croatia)

Autori
Pleše, Tajana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
20.09

Godina
2010

Stranica
497

Mentor
Demo, Željko

Ključne riječi
Sjeverozapadna Hrvatska; kasni srednji vijek; Ordo Sancti Pauli Primi Eremitae; samostanski sklop; arheološka istraživanja
(North-western Croatia; late Middle Ages; Ordo Sancti Pauli Primi Eremitae; monastic complex; archaeological excavations)

Sažetak
Širenje pavlinskog Reda onodobnim slavonskim prostorom započelo je dolaskom tek okupljenih patačkih pustinjaka u Dubicu prema naputku pečujskog biskupa Bartola tijekom druge četvrtine 13. stoljeća. Netom konstituirani Red naglašene „domaće“ odrednice odigrao je značajnu ulogu u turbulentnoj političko-gospodarskoj situaciji koja je obilježila slavonski prostor nakon prolaska tatarskih četa. U nizu mjera kojima je kralj Bela IV nastojao stabilizirati kraljevinu, bila je i nova podjela posjeda na lokalnoj razini. Taj je trenutak bio prijeloman za tek osnovani Red, koji je u nastojanju zadobivanja legaliteta morao priskrbiti dostatnu imovinu. Blagonaklonost Krune prema mladom, „domaćem“ Redu očitovala se u brojnim povlasticama, što je potaklo moćne plemićke rodove (Celjski, Frankopani, Zrinski, Lackovići, Nelipići) te politički utjecajne pojedine (Tiburcije, Ivan Bisen, Salamon) da postanu njihovi zaštitnici i pokrovitelji. Mnogobrojnim darovnicama Red je brzo ojačao te su redovnici tijekom kasnog srednjovjekovlja samo na slavonskom prostoru osnovali deset samostana. Ovim je radom obuhvaćeno deset pavlinskih samostana osnovanih u vremenu od osnutka Reda do bitke na Mohaču 1526. godine. Zaključno s rezultatima arheoloških istraživanja 2009. godine, potvrđeno i (djelomično) istraženo ih je osam (Moslavačka gora, Remete, Zlat, Streza, Šenkovec, Lepoglava, Kamensko, Donja Vrijeska), dok su dva još uvijek poznata isključivo prema arhivskim podacima (Dubica i Bakva). U skladu s do sada postignutim rezultatima, može se odrediti niz osobitosti ove grupe samostanskih sklopova pavlinskog reda. Mogućnosti arheoloških istraživanja bile su uvelike određene sudbinama navedenih samostanskih sklopova u vremenu oko bitke Mohaču 1526. godine, prema kojima se mogu podijeliti u tri grupe. U prvu grupu pripadaju samostani koji su nakon odlaska redovnika u sigurnije prostore zauvijek ostali napušteni, a time i prepušteni neumitnom djelovanju prirode i atmosferilija. Stoljećima su služili kao „rudnici“ građevinskog materijala (Streza) te su polako nestali, ne ostavivši traga čak ni u toponimiji (Dubica, Bakva). Samo je samostan na Moslavačkoj gori zahvaljujući svojoj izoliranosti izbjegao tu sudbinu pa je gotovo nedirnut dočekao početak arheoloških istraživanja. U drugu grupu mogu se izdvojiti samostani kojima je bila promijenjena izvorna namjena. Zlatski je samostan bio prvo radi iznimne strateške pozicije prenamijenjen u obrambene svrhe, a kasnije je na ruševinama svetišta podignut pravoslavni hram. Samostan u Donjoj Vrijeski preuzeli su nakon par stoljeća propadanja pravoslavni monasi, dok je onaj šenkovečki dobio po ukinuću Reda profanu funkciju. U treću grupu pripadaju kasnosrednjovjekovni samostanski sklopovi koji su nastavili s djelovanjem tijekom i nakon osmanlijskih napada, a koji su po prestanku opasnosti obnovljeni u baroknom slogu (Remete, Lepoglava, Šenkovec, Kamensko). Svi navedeni samostani i danas su, izuzev onog šenkovačkog, u aktivnoj uporabi. U skladu s pustinjačkom odrednicom Reda, kasnosrednjovjekovni samostanski sklopovi bili su smještani podalje od gradova, najčešće u pitomim dolinama određenim potocima ili rijekama. Ovdje treba spomenuti kako je izbor lokacije bio u velikom broju slučajeva određen prostornim smještajem pojedinog darovanog dobra. Izuzetak je zlatski samostan, osnovan na zemljištu koji su redovnici sami izabrali i kupili. Kasnosrednjovjekovni sklopovi Reda bili su u pravilu posvećeni Blaženoj Djevici Mariji (Dubica, Moslavačka gora, Remete, Lepoglava, Kamensko). Samostan u Bakvi je pak bio posvećen sv. Benediktu, ocu redovništva. Svetoj Ani, Bogorodičinoj majci, bio je posvećen samostan u Donjoj Vrijeski, dok je onaj na Zlatu bio posvećen sv. Petru. Streški je samostan bio posvećen Svim svetima, a onaj šenkovački Blaženoj Djevici Mariji i Svim Svecima. Prema trenutnom stanju istraživanja nije poznato kako su se birali zaštitnici samostana. Iako su najstariji samostani bili osigurani već samim izborom mjesta (Dubica, Zlat), neki su od mogućih napada bili dodatno zaštićeni prirodnim barijerama (npr. moslavački i streški samostani koji su bili izgrađeni na koljenima potoka i njihovih pritoka, pri čemu su kopanjem umjetnih kanali dobiveni vodom zatvoreni, pravokutni platoi) ili obrambenim sustavima (npr. remetski, lepoglavski i kamenski samostani koji su bili branjeni obrambenim zidovima i opkopima s drvenim palisadama). Prilikom određivanja tlocrtne dispozicije samostanskog sklopa, vodili su redovnici računa o geomorfološkim odrednicama terena te o mogućnostima i potrebama pojedine zajednice. Oblikovanje stambenog dijela prostora prilagođavalo se potrebama i vremenu gradnje, ne mijenjajući pritom samo kanon gradnje sakralnog objekta. Izuzev atipičnog tlocrtnog rješenja zlatskog samostanskog sklopa, ostali su samostani, bez obzira na vrijeme osnutka, bili podignuti prema jednakoj shemi: samostanska su krila bila organizirana oko pravokutnog ili kvadratnog klaustra, dok se crkva u pravilu nalazila s jugoistočne strane sklopa. Srodne tlocrtne dispozicije imaju i istovremeni samostani na prostoru današnje Mađarske (npr. Pécs-Jakabhegy, Salföld - Köveskút, Felnémet, Budim, Újház i Nagyvázsony i dr.). Zadržavajući jednostavnost izvedbene ideje, izbor građevinske sirovine za gradnju samostana uvijek je bio podređen najpristupačnijem materijalu (najčešće lomljenac iz lokalnih kamenoloma). Klesani su bili isključivo elementi arhitektonskih profilacija, pri čemu se birala kvalitetna, ali lako obradiva vrsta lokalnog kamena. Kod svih osam arheološki potvrđenih kasnosrednjovjekovnih slavonskih samostana pavlinskog reda poznate su tlocrtne dispozicije crkvi. Sve su bile smještene u jugoistočnom dijelu samostanskog sklopa. Izuzetak je ona moslavačka, smještena u sjeveroistočnom dijelu sklopa. Samostanske crkve pavlinskog reda bile su izgrađene kao naglašeno longitudinalni objekti što je postignuto podjednakim prostornim omjerima jednobrodne, pravokutne lađe i poligonalno zaključenog svetišta. Prema samostanskim crkvama koje su se nastavile koristiti tijekom novog vijeka (iako u barokiziranom obliku) može se pretpostaviti kako je svetište imalo niži svod od onog u lađi. Lađa je od nekoliko stepenica višeg svetišta bila odijeljena trijumfalnim lukom. Glavni ulaz u crkvu nalazio se u pravilu na zapadnom pročelju. Crkva je bila povezana sa samostanskim sklopom barem jednim vratima koja su vodila u sakristiju (Remete, Streza, Šenkovec, Lepoglava, Kamensko, Donja Vrijeska), odnosno u kapitularnu dvoranu / refektorij (Zlat). Kod nekih crkava je potvrđen još jedan ulaz koji je povezivao lađu sa južnim hodnikom te s klaustrom (Remete, Lepoglava). Brojni elementi arhitektonskih profilacija pronađeni tijekom arheoloških istraživanja upućuju na zaključak kako su gotovo sve samostanske crkve bile svođene. Svi nađeni elementi ukazuju na pridržavanje jednakog sustava klesanja s vrlo malim odmacima u dimenzijama. Na dijelu pronađenih elemenata arhitektonskih profilacija ostali su sačuvani naliči (plavi, bijeli i crkveni). To su ujedno i jedini poznati elementi kasnosrednjovjekovnog unutarnjeg ukrašavanja pavlinskih samostanskih crkava. Sve kasnosrednjovjekovne samostanske crkve bile su ojačane masivnim, pravokutnim kontraforima na slobodnim pročeljima te osvijetljene dnevnim svjetlom kroz niz monofora ili bifora smještenim između njih. Do sada nije arheološki potvrđen niti jedan zvonik, no pretpostavljeni su oni u kamenskom i lepoglavskom samostanskom sklopu. Tek će daljnja istraživanja dokazati ili opovrgnuti postojanje zidanih zvonika unutar kasnosrednjovjekovnih slavonskih samostanskih sklopova. Do tada ovaj problem treba razmatrati s komparativnim, ugarskim samostanskim sklopovima, unutar kojih zvonici nisu pronađeni (npr. Salföld - Köveskút, Nagyvázsony). Ovim radom obuhvaćeni su rezultati arheoloških i povijesnih istraživanja svih deset pavlinskih samostana osnovanih tijekom kasnog srednjovjekovlja na onodobnom slavonskom prostoru. Dosadašnjim arheološkim istraživanjima potvrđeno ih je osam, dok su onaj dubički i bakvanski poznati isključivo kroz arhivske podatke. Spoznajama stečenim kroz nešto manje od stoljeća rada napravljen je veliki korak ne samo u razumijevanju razvoja kasnosrednjovjekovne samostanske arhitekture, nego i u širem, povijesno-političkom kontekstu onodobnog slavonskog prostora. Cjelokupna slika moći će biti upotpunjena tek narednim istraživanjima, čime će u dogledno vrijeme biti zaokružen korpus ovih visokovrijednih hrvatskih spomenika vjere i kulturne baštine.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arheologija



POVEZANOST RADA


Ustanove
Hrvatski restauratorski zavod

Autor s matičnim brojem:
Tajana Pleše, (331081)