hrvatski

Medijska slika etnokulture Gucula u rasponu od četrdeset godina: od filma Sjene zaboravljenih predaka (Tini zabutyh predkiv, 1964.) Sergija Paradžanova preko eurovizijske pobjednice Ruslane (2004.)

Napomena: članak je na ukrajinski prevela Anna Čorak. I više je nego zamjetno da gotovo svi turistički vodiči o Ukrajini pored Ruslanine eurovizijske pobjede 2004. godine, a koja je u svoju izvedbu inkorporirala glazbenu etnokulturu Gucula (pritom osobno mi se u tom etnoglazbenom showu sviđa samo početni dio s mističnim trembitama), u poglavlju o karpatskim Guculima obavezno spominju i nezaboravan, veličanstven Paradžanovljev film Sjene zaboravljenih predaka (1964.) u kojemu taj armenski redatelj etnografski dokumentira život Gucula, dakako, prema istoimenoj noveli Mihaila Kocjubynskog. Upravo tim filmom Paradžanov postaje međunarodno poznat i priznat, i u filmskim se enciklopedijama film Sjene zaboravljenih predaka određuje kao najznačajniji ukrajinski film nakon Dovženkovih nijemih filmova, a koji je uostalom bio i filmski učitelj Paradžanovu. No, istovremeno film Sjene zaboravljenih predaka postaje meta napada sovjetske filmske administracije, s obzirom da je Paradžanov film snimio na guculskom narječju, kada je ruski jezik funkcionirao kao jezična dogma. Film koji se temelji na religijskim i folklornim motivima, dakako, nije odgovarao tadašnjoj socrealističkoj garnituri i upravo zbog potencirane religije kao i guculskoga folklora i guculskoga narječja film je dospio na sovjetsku crnu listu. Pritom je probleme s onodobnom cenzurom Paradžanov pojačao i time što je odbio da se film sinkronizira na ruskom jeziku, što mu je priskrbilo opasnu oznaku nacionaliste (usp. James Lewis Hoberman: The magic hour: film at fin de siècle, 2007). Tako su svi Paradžanovljevi filmski projekti od 1964. do 1973. bili onemogućeni, a 1973. godine uhićen je pod lažnom optužbom za silovanje, homoseksualnost i podmićivanje. Nadalje, navedimo neke osnovne podatke o filmu Sjene zaboravljenih predaka: Sergij Paradžanov i Ivan Čendej adaptirali su istoimenu novelu Mihaila Kocjubynskog povodom obilježavanja stote obljetnice njegova rođenja (1864-1913), tako da je to bio glavni (očito i jedini) razlog zbog čega film nije mogao biti cenzuriran. Pridodajmo da je Kocjubynski radnju te novele, smjestio upravo u Kryvorivnyu koja se obično u današnjim turističkim vodičima određuje kao guculski kozmos, srce guculske tradicije, a Paradžanov je film snimio u Verhovyni, u kući Vasylja Himčaka, koja danas funkcionira kao muzej posvećen Paradžanovljevu filmu. (Mala digresija koju pridodajem iz duboke očaranosti Paradžanovljevim svjetovima: Ljubomyr Sikora, predsjednik Bojkivskoga etnološkog društva, Lidiju Bajuk – zatravljen njezinim izvedbama kao i izvedbom Antuna Božića – je pozvao da sljedeće godine nastupi na guculskom folklornom festivalu koji će se održati upravo u Paradžanovljevoj Verhovyni.) Paradžanovljeva filmska opčinjenost tematikom navedene novele osobno mi se čini da se jednim dijelom (možda griješim) može protumačiti i autobiografskim podacima. Naime, 1950. Paradžanov ulazi u brak s Tatarkinjom, koju su nedugo zatim ubili njezini rođaci zbog toga što se udala za Paradžanova kao stranca. Upravo navedeni biografski podatak korespondira s temom zabranjene ljubavi Ivana i Maričke u noveli, filmu Sjene zaboravljenih predaka ; radi se, kao što je dobro poznato, o tragičnoj ljubavi zbog neprijateljstva njihovih obitelji, tako da se film često tematski određuje kao guculska, ukrajinska priča o Romeu i Juliji. Inače, ove je godine u Novom Sadu (na podatku zahvaljujem Tanji Vrvilo) bila postavljena izložba Paradžanovljevih slika, crteža, kolaža, instalacija, rukotvorina uz prateću reviju njegovih filmova, u okviru suradnje Muzeja suvremene umjetnosti Vojvodine s armenskim muzejom o Paradžanovu. Ukratko, što se tiče ovoga sažetoga tekstualnoga putovanja kroz simboliku od četrdeset godina koja govori o društveno-političkom položaju Gucula od razdoblja SSSR-a, kada Paradžanov snima svoj "guculski" film (1964.), pa do razdoblja ukrajinske nezavisnosti, kada Ruslana ostvaruje eurovizijsku pobjedu (2004.) s neizbježnom popratnom medijskom guculmanijom, nažalost, gotovo da se malo toga zapravo istinski promijenilo. Naime, politički komentatori danas obično uzimaju Ukrajinu kao primjer države koja je po političkim glupostima potpuna identična Hrvatskoj ; tako i bivša ukrajinska premijerka i bivši hrvatski premijer trenutno su u očekivanju "suđenja naroda" (koje će se, kako stvari stoje u Hrvatskoj, odvijati prema Sanaderovim zatvorskim zahtjevima), a politička je korupcija u obje države u punom zamahu. Tako nas – i Gucule i Hrvate – pored etnogeneze povezuje i žestoka krimi tvrdoukoričena priča o divljem kontejnerskom kapitalizmu koji nam tako svemoćno dolazi sa Zapada, i to u najokrutnijem obliku.

Sergij Paradžanov; Sjenke zaboravljenih predaka; Ruslana; Guculi

Napomena: članak je na ukrajinski prevela Anna Čorak.