hrvatski

Cjeloživotno učenje i kurikulum utemeljen na kompetencijama

U društvima koja uče razvijaju se novi koncepti učenja usmjereni prema osobi i njezinim sposobnostima. Učenje u društvu znanja postaje trajni, cjeloživotni proces, a odgojno-obrazovni sustavi prolaze kroz strukturne i proceduralne promjene kako bi mogli uspješno uključiti koncept cjeloživotnog učenja u svoje nacionalne kurikulume. Kao korisna potpora na tom putu predlaže se razvijati okvir ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje: komuniciranje na materinjem jeziku, komuniciranje na stranom jeziku, matematička i prirodoslovna pismenost, digitalna kompetencija, umijeće organiziranja i uređivanja vlastitog učenja, međuljudska i građanska kompetencija, poduzetništvo, kulturološko izražavanje (glazba, mediji, tjelesna kultura i očuvanje zdravlja, književnost, umjetnosti). Ključne kompetencije su po naravi generičke ili transverzalne – temelje se na ciljevima koji se ugrađuju u sve predmete i obvezuju sve nastavnike na poticanje njihova razvoja. Pojam se kompetentnosti (lat. competere – dolikovati, težiti nečemu) objašnjava kao područje u kojem neka osoba ima znanja i iskustva. Kompetencija predstavlja zadovoljavanje nekog standarda postignuća, a postignuće je razina na kojoj je neka osoba svladala neku sposobnost (Mayer, Salovey, 1999, 43). Kompetentnost je bitna za djelotvornu prilagodbu i školska postignuća učenika, gdje se djelotvornost i kompetentnost očituje kao sposobnost i umijeće postizanja cilja (Saarni, 1999, 89). Navedene tvrdnje, s pedagoškog stajališta, daju nova praktična saznanja o kompetentnosti, odnosu između pojedinca i društva, identiteta i adaptacije, personalizacije i socijalizacije, kao bitnim sastavnicama odgojno-obrazovnog djelovanja. Kurikulum utemeljen na kompetencijama učenika najbolji je pristup u izradi školskog kurikuluma (Glasser, 1998), gdje je kurikulumsko središte učenik, odnosno njegovo učenje i razvoj. Istraživanja vezana za revoluciju u učenju (Dryden i Vos, 2001) i didaktiku kao teoriju kurikuluma, snažno zagovaraju potrebu za četverodijelnim školskim kurikulumom: kurikulum osobnog rasta i razvoja, kurikulum životnih sposobnosti, kurikulum učenja kako učiti i učenja kako misliti te sadržajni kurikulum. Premda su svi kurikulumi međusobno povezani, sadržajni kurikulum je namjerno stavljen na posljednje mjesto, što je obrnuto od tradicionalne školske prakse. Iako je sadržajni kurikulum, s integriranim temama, i dalje temelj školskog kurikuluma, škole moraju ići dalje od učenja školskih predmeta ako žele zadržati vrijednosti. Thacker (2001) taj vid odgoja i obrazovanja naziva ''osobnim i društvenim'' i on je po njemu glavni temelj vrijednosti na kojemu počiva znanje. Kurikulum utemeljen na kompetencijama učenika potiče na aktivan odnos prema učenju kao aktivnosti koja obogaćuje život, doprinosi prilagodbi i fleksibilnosti, jačanju ''transfernog potencijala'' učenja za produbljivanje znanja, interdisciplinarnosti, sposobnosti prilagođavanja, samomotivaciji za učenje i vjeri u vlastite snage i sposobnosti.

cjeloživotno učenje; kurikulum; kompetencija

nije evidentirano