hrvatski

Park prirode Hrvatsko Zagorje – da li i kada?

U okviru prirodnih ljekovitih činitelja, uz ljekovitu vodu (termalnu, termo-mineralnu i morsku), ljekovita blata, ljekovitu naftu, ljekovite plinove, određene špilje i rudnike soli, ljekovitu klimu i njezine sastavnice, ljekovito bilje i slično, sve se više zaboravlja na očuvanu prirodu kao bitnog činitelja u ozdravljenju ljudi. Šume i krajolici Hrvatskog zagorja, uključivo i one koji su kultivirani stoljećima, te priroda Hrvatskog zagorja kao cjelina, blagotvorno su djelovali na ljudsko zdravlje, kako u plućnim sanatorijima (primjerice, Klenovnik, Novi Marof, Brestovac) tako i u bujno ozelenjenim toplicama (primjerice, Varaždinske, Stubičke, Sutinske, Tuheljske, Krapinske). Stoga se nekada po kap veselja i kap zdravlja vikendom odlazilo „vu toplice i vu gorice“. Pred marketinškom halabukom s jadranske obale i austrijskih skijališta te turističkim zapuštanjem Hrvatskog zagorja, izblijedjeli su zagorski krajolici. Iščezava sočno zelenilo s kalničkih padina, brežuljkastih postamenata Velikog Tabora, Cesargrada, Vinagore, Kunagore, Trškog vrha, Majke Božje Gorske, Klanjca i Zelenjaka, južnih padina Ivnščice na kojima se nalaze ostaci šest srednjovjekovnih utvrda (Pusti Lobor, Oštrc, Belec, Milengrad, Pusta Bela i Grebengrad), s Gupčevog kraja – zelenog okruženja dvorca Gornja Stubica i Stubički Golubovec i Gupčeve lipe, sa Svete Barbare iznad Vinice, Arboretuma Opeka i dvorca Maruševec, s Ravne gore, Macelja i Strahinjšćice, a u najnovije vrijeme i s „bisera Hrvatskog zagorja“, dvorca, jezera i park šume Trakošćan. Hrvatsko zagorje je sve više klizilo na marginu interesa zaštite prirode u Hrvatskoj. Teško je reći zašto se je to dogodilo, perspektive su bile drukčije. Već je 1974. godine službena politika u Prostornom planu SR Hrvatske – godina 2000, u prikazu stanja zaštite prirode iz 1970. godine izdvojila Hrvatsko zagorje kao „vrijedni krajolik“, kao što su tada bili izdvojeni cjelokupni hrvatski jadranski prostor, današnji Park prirode Papuk i današnji Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje, a današnji parkovi prirode, kao što su parkovi prirode Velebit, Učka i Medvednica nisu bili ni posebno apostrofirani. Čak i ranije, 196 . godine, za jedan vrlo mali dio Hrvatskog zagorja je izrađen Prostorni plan Parka prirode Trakošćan (Marinović-Uzelac i Alfijer) . Doduše, tadašnje značenje parka prirode razlikovalo se je od njegovog današnjeg, zakonom određenog značenja. Ipak, u tom su planu udareni temelji metodologije planiranja uređenja i upravljanja zaštićenim područjima prirode, poglavito nacionalnim parkovima i parkovima prirode, osobito s interdisciplinarnog aspekta zaštite prirode i turizma. Osim toga, ovaj prostorni plan uspijevao je četrdesetak godina obraniti ovu jedinstvenu hrvatsku potencijalnu turističku destinaciju, s pet zvjezdica, obraniti od različitih nasrtaja koji bi je mogli uništiti, degradirati ili nenamjenski koristiti. Tada se je vjerovalo da će se takva zaštita prirode iz Trakošćana, postepeno koncentrično širiti na druge dijelove Hrvatskog zagorja. Kasniji prostorni planovi koji su donošeni za područje Hrvatske, primjerice, Prostorni plan Republike Hrvatske (1988) i Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske (1997) sa simbolički označenim zonama određivali su područje budućeg Parka prirode Hrvatsko zagorje. Također, kasniji prostorni planovi obiju županija te pripadajućih gradova i općina, referirali su se pozitivno o ovom parku prirode, primjerice, Prostorni plan Varaždinske županije (2000). U kartografskim prikazima Strateškog marketinškog plana turizma Krapinsko-zagorske županije (1996) i Varaždinske županije (1997), zahvaljujući izrađivaču, pomno su usuglašena područja budućeg parka u obje županije i naglašena njegova turistička funkcija u razvijanju turizma na području Hrvatskog zagorja. Budući da se nakon proglašenja Parka prirode Medvednice početni vrijedan krajolik Hrvatsko zagorje sveo samo na sjeverni dio Hrvatskog zagorja, t.j. na Krapinsko-zagorsku i Varaždinsku županiju, to je njegovo proglašenje zaštićenim dijelom prirode u kategoriji parka prirode, poglavito ovisilo o političkoj volji ovih dviju županija, ali, ipak, i o povećanju troškova države koji bi takvim proglašenjem nastali. Vremena introvertiranosti ovih županija, u kojima su i fizičke komunikacije među njima ostale nerazvijene, primjerice, kvalitetna cestovna povezanost Krapine i Varaždina, pa se slikovito moglo reći da se iz Varaždina ne vidi Krapina i obrnuto, nisu pogodovale njihovim prirodnim zajedničkim projektima kao što je to zajednički park prirode. Šteta je bila i mnogo veća, jer se je geografska cjelina Hrvatsko zagorje, takvim dijeljenjem samo unazadila i sve više zaostajala za dvjema uspješnim hrvatskim regijama, Istrom i Međimurjem. Tek si je Drele (Davor Dretar), zabavljač i zadrti Zagorec u svojim humorističkim nastupima dozvolio maštati o „velikom“ Hrvatskom zagorju. Upravo bi park prirode mogao potvrditi njegovo geografsko jedinstvo. Situaciju su otežavale i glasine različitih lobija iz zapadnog dijela Varaždinske županije prema kojima će proglašenjem parka prirode biti zabranjen bilo kakav razvoj na tom području, čemu su, nažalost, nasjedali i mnogi dobronamjerni ljudi. Zahvaljujući navedenom, Park prirode Hrvatsko zagorje još je uvijek u „čekaonici“. Kao da je riječ o primanju u EU, jer su neki kandidati ušli brže. Očito se Hrvatsko zagorje treba još dokazivati, poglavito svojom razvojnom i političkom vizijom i jedinstvom u spremnosti da se ona oživotvori. Situacija se ipak mijenja na bolje, pa se za kraj priopćava i svježa, dobra i optimistička vijest: Krapinsko-zagorska i Varaždinska županija, na čijem se području predviđa Park prirode Hrvatsko zagorje, sredinom ožujka 2011. godine ugovorile su s Državnim zavodom za zaštitu prirode izradu obavezne podloge za proglašenje ovog parka prirode u Hrvatskom saboru.

park prirode; Hrvatsko Zagorje; Hrvatska

nije evidentirano