hrvatski

"Litterae olim in marmore insculptae": humanistička epigrafija na istočnoj obali Jadrana

Natpisi čine toliko važan dio antičkog naslijeđa da je grčko-rimski svijet nazvan "epigrafskom civilizacijom". Unatoč tomu, nisu poznate epigrafske zbirke koje bi potjecale od antičkih auktora. Prvo nastojanje da se na jednom mjestu zabilježi veći broj natpisa susreće se u opisima grada Rima iz konstantinovskoga doba te u srednjovjekovnim "Mirabilia urbis Romae", svojevrsnim vodičima za hodočasnike. No tek u drugoj polovici 14. st. počinje se shvaćati vrijednost natpisa kao prvorazrednih povijesnih i filoloških dokumenata. Začetnici su humanističke epigrafije Nicola Signorili († oko 1427) i Poggio Bracciolini (1380-1459). Poggio je u svojim djelima egzemplarno pokazao koliko su klasični natpisi važni za paleografiju, ortografiju, lingvistiku i historiografiju. Osobito mjesto među ranim epigrafičarima pripada Cirijaku iz Ancone (Ciriaco de' Pizzicolli, 1391-1452), čiji su rad nastavili Giovanni Marcanova (oko 1410/1418 – 1467), Michele Fabrizio Ferrarini († 1492), Felice Feliciano (1433-1480) i fra Giovanni Giocondo (1434-1515). Nakon te prve faze skupljanja natpisa i njihova prepisivanja u sve veće siloge, na prijelazu iz 15. u 16. st. pojavljuje se novi epigrafski žanr – komentirana zbirka antičkih natpisa. Prvi su predstavnici novog žanra Benedetto Giovio (1471–1545), Andrea Alciato (1492-1550) i Girolamo Bologni (1454-1517). Cirijak iz Ancone nekoliko je puta proputovao uzduž dalmatinske obale. Već na početku svojeg antikvarskog rada, 1419. i 1423, on je posjetio Pulu i prepisao velik broj tamošnjih epigrafskih spomenika. No kudikamo je važnije putovanje što ga je poduzeo u zimu 1435. i u ljeto 1436: na polasku iz Ancone prema Peloponezu zastao je na Mljetu, odakle vratio u Zadar, a zatim je posjetio Pelješac, Korčulu, jedan otok (koji on naziva "scopulum religiosum", a za koji je auktor ovoga rada utvrdio da je riječ o Badiji), Kotor i Ulcinj. Vraćajući se iz Grčke u ljeto 1436, zastao je u Risnu, na Hvaru i Visu, u Splitu, Saloni i Trogiru. Svojevrsna putna bilježnica tog putovanja, s prijepisima natpisa i drugim bilješkama objavljena je tek oko 1660, pod naslovom "Epigrammata reperta per Illyricum a Cyriaco Anconitano". Cirijak je bio u prijateljskim vezama s ranim predstavnicima hrvatskoga humanizma –Zadraninom Jurjem Benjom, Trogiraninom Petrom Cipikom i Dubrovčaninom Marinom Rastićem. Sačuvana su tri Cirijakova pisma upućena Benji, a iz pisma upućenog Leonardu Bruniju doznajemo da je Cirijak u studenom 1435. boravio u Zadru kao Benjin gost. Njih su dvojica u društvu s drugim učenim građanima obilazili zadarske starine, čitali natpise i vodili razgovore o tada aktualnoj humanističkoj polemici: komu od dvojice rimskih vojskovođa pripada veći ugled – Cezaru ili Scipionu Afričkom. Sam Juraj Benja († oko 1437) poznat je kao prepisivač antičkih i ranokršćanskih pisaca (Cezar, Frontin, Vegecije, Pseudo-Sekst Aurelije Viktor i dr.), zbog čega ga je Giuseppe Praga nazvao "gotovo dalmatinskim Poggiom" ("quasi il Poggio della Dalmazia"). Ne raspolažemo, nažalost, pouzdanim podatcima o Benji kao skupljaču i prepisivaču antičkih natpisa. Moguće je da epigrafska siloga sačuvana u rukopisu Vat. 6875 (tzv. "Iadestinus antiquus") barem djelomično potječe od Benje, ali tu pretpostavku Theodora Mommsena tek treba provjeriti. Ipak, Cirijakova pisma svjedoče da su Zadranina antički natpisi zasigurno zanimali. Prvi je pouzdano potvrđen prepisivač antičkih natpisa na istočnoj obali Jadrana Trogiranin Petar Cipiko (oko 1390 – 1440). Prijateljevao je s Jurjem Benjom, koji mu je 1435. poklonio svoj prijepis djela Pseudo-Seksta Aurelija Viktora "De viris illustribus". Petar je na prazne stranice između 1435. i 1440. prepisao izvatke iz djela antičkih pisaca te oko 180 natpisa (od kojih 4 na grčkom). Potječu iz Ancone, Fana, Ravenne, Rima i Riminija te s više lokaliteta istočne Jadranske obale: Trogira, Osora, Splita, Solina, Zadra itd. Iz podataka kojima raspolažemo vrlo je vjerojatno da su se Cirijak i Petar susreli već na početku Ankonitančeva putovanja, u Zadru 1435, pa nije isključeno da se Petar počeo zanimati za natpise i prije Cirijakovih poticaja. Još uvijek neproučeni "Codex Tragurinus" nedvojbeno sadrži jednu od najvažnijih ranonovovjekovnih zbirki natpisa, a njezina tvorca nije pretjerano uvrstiti među začetnike europskoga humanizma. Cirijak iz Ancone boravio je u Dubrovniku 1441. i 1443. godine. Tu je ponovno susreo svojeg prijatelja Marina Rastića, kojeg je bio dočekao u Anconi 1440, kada je Dubrovčanin onamo došao kao član poslanstva radi obnove trgovačkog ugovora dvaju gradova. Cirijak je kao ankonitanski "sexvir" sastavio pohvalnicu Ancone i Dubrovnika, kojoj je pridodao sažetak ugovora u formi rimske sanctio. Spis nosi naslov: "Anconitana Illiricaque laus et Anconitanorum Raguseorumque foedus ex Kyriaco Picenicolleo Anconitano", a posvećen je Marinu Rastiću: "Marino de Restis Ragusino, viro clarissimo, Kyriacus Picenicolleus Anconitanus salutem". U prvi, pohvalni dio, Cirijak je uvrstio deset natpisa iz Ancone (od kojih dva na grčkom) ; pri tom je izričito apostrofirao Rastića, očito računajući na njegovo zanimanje za antičke spomenike. Moguće je da je Rastić imao važnu ulogu u odluci dubrovačkoga Malog vijeća da upravo Cirijaku, za vrijeme njegova zimskog boravka u Dubrovniku 1443-1444, povjeri sastavljanje dvaju javnih natpisa (na kneževu dvoru i na velikoj Onofrijevoj česmi), koji oblikom i sadržajem oponašaju antički epigrafski stil. Posve neproučena zasad ostaje zbirka natpisa što ju je u 15. st. sastavio svećenik iz Labina Marin Marinčić. Njegova se siloga, s potpisom "presbyter Marinus Marincics Albonensis canonicus m(anu) p(ropria)", čuva u Modeni. Dosad je u domaćoj literaturi ostao posve nepoznat podatak da se antičkom epigrafijom na prijelazu iz 15. u 16. st. bavio i stanoviti Jerolim Trogiranin (Hieronymus Traguriensis). Nedvojbenu potvrdu o njegovu epigrafskom radu daje Girolamo Bologni iz Trevisa u svojem epigraskom djelu "Antiquarii libri duo". Ima razloga za pretpostavku kako je riječ o trogirskom arhiprezbiteru Jerolimu Makareliću (oko 1423 – prije 1510), koji je dosad bio poznat kao auktor jednog pohvalnog epigrama Marku Maruliću. U splitskom humanističkom krugu za antičke natpise zanimali su se Marko Marulić (1450-1524) i Dmine Papalić (vjerojatno njegov vršnjak). Dmine se zdušno bavio prikupljanjem natpisa iz antičke Salone ; za njima je tragao "in situ", među ruševinama, i davao ih vlastitim trudom i troškom prenijeti u svoju palaču u Splitu. Do danas je od te Papalićeve zbirke (koju je Mommsen počastio nazivom "museum Papalinum") ostalo sačuvano deset spomenika. Upravo na Papalićevu molbu Marulić je sastavio svoj "In epigrammata priscorum commentarius" ("Tumač uz natpise starih"). Marulićev "Tumač" napisan je oko 1503-1510, dosad nije objavljena u cijelosti, a na hrvatski je preveden samo jedan ulomak (predgovor salontanskoj skupini natpisa ; Lučin 2005). Prvo cjelovito i kritičko izdanje priredio je auktor ovog rada (u rukopisu, kao dio doktorske disertacije). Okosnicu "Tumača" čini 141 antički natpis (svi na latinskom) iz Rima i s još četrdesetak lokaliteta Apeninskog poluotoka i istočne obale Jadrana (Napulj, Milano, Akvileja, Trst, Pula, Zadar, Salona itd.) Natpisi su razvrstani u tri skupine: "Romę", "Externa", "Salonis" ; cjelina je uokvirena posvetom Dmini Papaliću i završnom moralističkom "Peroratio". Predgovor salonitanskoj skupini sadrži natuknice o povijesti toga grada i pohvalni opis Dioklecijanove palača u Splitu. Nakon "Peroracije" pisac je naknadno pridodao još 11 natpisa iz Salone ("Salonis postea repertum"). Svaki je natpis popraćen razrješenjem kratica te antikvarskim i moralističkim komentarima U njima se očituje Marulićevo poznavanje antičkih realija i književnih izvora. Kršćanskomoralistički sloj ovdje je manje prisutan nego drugdje u njegovu opusu ; štoviše, antičke primjere vrline Marulić nerijetko postavlja kao uzor vlastitom vremenu. "Tumač" je izrazito svjedočanstvo Marulićeva humanističkog profila, a ujedno je najvažniji epigrafski spis hrvatskoga humanizma. U europskom obzoru djelo je značajno kao jedna od najranijih komentiranih zbirki antičkih natpisa uopće: donekle mu prethodi jednostavnija Gioviova zbirka (1497), a istodobno nastaju Bolognijeva (1507) i Alciatova (1508).

Hrvatski humanizam; epigrafija; istočna obala Jadrana; Cirijak iz Ankone; Juraj Benja; Petar Cipiko; Marin Rastić; Marin Marinčić; Dmine Papalić; Marko Marulić

nije evidentirano