hrvatski

Jedan model humanističke recepcije klasične antike: "In epigrammata priscorum commentarius" Marka Marulića

Tema je ovog rada Marulićevo dosad samo manjim dijelom objavljeno i gotovo posve neproučeno djelo na latinskom jeziku "In epigrammata priscorum commentarius" ("Tumač uz natpise starih"). Svrha je rada dvostruka: analizirati recepciju antike u tom djelu te dati prvo cjelovito i kritički priređeno njegovo izdanje. Spletom okolnosti, to je djelo nacionalnoga klasika i humanista svjetskog glasa sve do sada nije bilo tiskano u cijelosti, pa je ostalo izvan ozbiljnije domaće i međunarodne rasprave, posljedično i bez pravoga vrednovanja. U poglavlju "1. Uvodne napomene i naslovni pojmovi" auktor uspostavlja dva osnovna modela humanističke recepcije, po uzoru na teoriju antičke retorike G. A. Kennedyja. Primarnom je modelu težište na antičkim izvorima (pa je antika supstancija recepcije), a u sekundarnom dominantan položaj ima djelo humanističkoga pisca (tu se antička baština pojavljuje kao organizacijski princip, odnosno generički ili stilski uzor, pa je možemo smatrati formom recepcije). Pišući "In epigrammata" Marulić je posegnuo za primarnim recepcijskim modelom, no na specifičan način: odabrao je antičke natpise, a ne npr. pjesničko djelo (kao kad komentira Katula u Trogirskom kodeksu Petronija, Paris. lat. 7989) ili mitološku građu (kao kad piše epigrame i "Razgovor o Herkulu"). Drugdje Marulić ili antičkom tekstu dodaje sažetke i emendacije krećući od "zatečenog stanja" (kometar uz Katula), ili ekscerpira veći broj tekstova (u "Repertoriju"), ili pjesnički parafrazira odabrani tekst (Ovidijeve "Metamorfoze" u epigramima), ili građu posvaja kršćanskom alegorezom (u "Razgovoru o Herkulu"), odnosno prijevodom na hrvatski ("Utiha nesriće") ; no ovdje, u "In epigrammata", Marulić prikuplja i organizira "neizmijenjene" primarne antičke tekstove da bi ih obogatio (i "posvojio") vlastitim komentarima. Poglavlje "2. Zbirke antičkih natpisa do Marulićeva doba" uspostavlja žanrovski okoliš u kojem se Marulićevo djelo pojavljuje ; ono je istodobno i epigrafska siloga, i komentar antičkog teksta, i dio auktorskoga opusa. Kao zbirka natpisa djelo se nastavlja na plodnu humanističku tradiciju sabiranja i prepisivanja antičkih epigrafa, koja se razvila na Apeninskom poluotoku (Cirijak iz Ancone, Giovanni Marcanova, Felice Feliciano, fra Giovanni Giocondo i dr.), koja je rane predstavnike imala i na istočnoj obali Jadrana. Uz dosad poznate, Petra Cipika (Petrus Cepio / Cippicus) i Marina Marinčića (Marinus Marincics) - možda i Jurja Benju (Georgius Begna) i Marina Rastića (Marinus de Restis), te dakako Dminu Papalića kao sakupljača kamenih spomenika, auktor je ukazao i na jedno novo ime – Marulićeva suvremenika Jerolima Trogiranina (Hieronymus Traguriensis ; možda je on identičan s Jerolimom Makarelićem - Hieronymus Macarellus). Nakon te prve faze skupljanja natpisa i njihova prepisivanja u sve veće siloge, na prijelazu iz 15. u 16. st. pojavljuje se novi epigrafski žanr – komentirana zbirka antičkih natpisa. Prvi, a u Marulićevo doba, koliko znamo, i jedini predstavnici toga novog žanra jesu Benedetto Giovio, Andrea Alciato i Girolamo Bologni. U takav inovativni žanrovski okoliš gotovo se istodobno uključuje Marulićev "Tumač", pa se on u tom smislu može smatrati jednim od pionirskih djela humanističke epigrafije. Malo je vjerojatno da bi Maruliću bila poznata djela Giovija i Alciata, ali nije isključeno da je osobno poznavao trećeg od spomenutih: kako je auktorovo istraživanje pokazalo, Girolamo Bologni, tajnik splitskoga nadbiskupa Lovre Zane, prijateljevao je sa spomenutim Jerolimom Trogiraninom i s nekim Jerolimom Splićaninom (Hieronymus Spalatensis (možda: Jerolim Papalić – Hieronymus Papalis), čitao je "Historiju" Tome Arhiđakona. Stoga nije bez temelja pretpostavka da su se Bologni i Marulić mogli poznavati ili barem pismenim putem razmjenjivati natpise i druge podatke. Pretpostavku dodatno potkrepljuju unutarnje sličnosti Bolognijeva djela "Antiquarius" i Marulićeva "In epigrammata" ; proučavanje povijesti Marulićeva autografa pokazalo je, k tomu, kako je vrlo vjerojatno da je on već u 16. st. došao u vlasništvo obitelji Bologni u Trevisu. Poglavlje "3. Rukopisi, izdanja i povijest istraživanja" najprije donosi opis i analizu autografa O (Bibliotheca Bodleiana, Oxford, Ms. Add. A. 25, olim 28398 [591]) i dvaju cjelovitih prijepisa: G (University Library, Glasgow, Hunter 334, U. 8. 2) i V (Biblioteca Marciana, Venezia, Lat. XIV. 112 [= 4283]). Uz tri spomenuta rukopisa postoji još pet djelomičnih prijepisa, koji sadrže veće ili manje ulomke "In epigrammata". Auktor rekonstruira međusobni odnos tih rukopisa, uspostavljajući stemma codicum, ujedno iznosi nove podatke za povijest recepcije, osobito što se tiče ranog korištenja Marulićeva djela. Tako npr. pokazuje da Bartolomeo Burchelati iz Trevisa već 1616. citira natpise iz "In epigrammata" i poziva se na Marulićeva tumačenja (u knjizi "Commentariorum memorabilium multiplicis historiae Tarvicinae locuples promptuarium, libris quatuor distributum") ; prvi ulomak jednoga parateksta (uz pregršt natpisa) tiska Jacob Spon 1685 ("Miscellanea eruditae antiquitatis") – a to znači gotovo stotinu godina prije najranijega dosad uočenog parcijalnog izdanja Marulićeva teksta (G. B. Mittarelli, "Bibliotheca codicum manuscriptorum monasterii S. Michaelis Venetiarum, 1779"). U poglavlju "4. Opći pogled na 'In epigrammata'" najprije se dodatno potvrđuje u literaturi već izneseni zaključak (Novaković 1997) da je djelo napisano između 1503. i 1510. i analizira se motivacija za njegov nastanak: uz molbu prijatelja i sugrađanina Dmine Papalića, vlasnika zbirke kamenih natpisa, kojemu je djelo i posvećeno, kao motiv nikako ne treba isključiti Marulićevu osobnu zainteresiranost za antiku, zacijelo potaknutu humanističkim obrazovanjem i lektirom antičkih pisaca te lokalnim ponosom i blizinom ruševina antičke Salone. Stav koji će u ovom djelu zauzeti prema antičkoj baštini Marulić je odredio već u posveti Dmini Papaliću. Detaljna analiza, koja se provodi u poglavljima 7.5. i 7.6. te poglavljima 8. i 9, potvrđuje da je sve što je u posveti najavljeno Marulić zaista i ostvario. Natpise je birao zbog egzemplarne, a povremeno i estetske vrijednosti sadržaja ; čitavo djelo pozorno je organizirao, a natpise je dosljedno rasporedio po topografskom kriteriju: nakon posvete (odjeljak I) slijedi skupina rimskih (II), pa "vanjskih" natpisa (III), tj. onih koji nisu ni rimski ni salonitanski. Salonitanskoj je skupini predmetnut svojevrstan predgovor (IV) u kojem se daju natuknice o povijesti antičkog grada, a zatim slijedi pohvalni opis Dioklecijanove palače. Nakon salonitanskih natpisa dolazi "Peroratio" (V), kojom se djelo prema izvornoj zamisli završavalo. Naknadno je pridodana skupina "Salonis postea repertum" (VI). Prvotno je bilo zamišljeno da In epigrammata sadrži 130 natpisa (II: 36 ; III: 76 ; V: 18), no konačni je njihov broj 141 (VI: 11). Natpise Marulić obrađuje se po ustaljenu obrascu: prvo daje oznaku lokacije i tekst natpisa, a zatim svoj komentar. I u komentarima teži ostvariti više-manje postojan raspored: prvo daje čitanje natpisa i razrješuje pokrate, nakon toga objašnjava teža mjesta, slabije poznate riječi, gramatičke osobitosti, antičke realije, a često pridodaje i komentare moralističke naravi. U komentarskim dijelovima teksta zamjetna je ipak znatna neujednačenost, koja se može objasniti raznolikošću primarnih tekstova i općenitom neujednačenošću humanističkoga komentara, kao žanra koji u to doba još nije dovoljno metodološki definiran. Shematičnost rasporeda bitno se narušava u dijelovima teksta koji su usmjereni na osobu naslovljenika ili na lokalnu povijest i topografiju. Tako se izvorni salonitanski odsječak (bez "Salonis postea repertum") znatno razlikuje od ostatka djela: u njemu se moralistički komentar pojavljuje samo na jednom mjestu, a izrazito pretežu starinarski sadržaji. Marulić u "In epigrammata" tako organizira i komentira antičku epigrafsku građu da bi recipijenta (metonimijski opredmećenog u Dmini Papaliću) poučio starinarskim znanjima, upozorio na etičke dosege antike, ali i na njezine zablude, osobito u usporedbi sa kršćanskim svjetonazorom, te kako bi upućivao pohvale u dva smjera – naslovljeniku zbog vojničke vrline i starinarskog interesa, a zavičaju zbog "slave očinskoga tla", "ljupkosti mjesta" i monumentalne ljepote antičke građevine. Najveći filološki izazov u proučavanju "In epigrammata" bila je potraga za primarnim i sekundarnim izvorima. U poglavlju "5. Izvori za natpise" auktor je identificirao dva glavna Marulićeva epigrafska izvora. Prvo, salonitanske natpise Marulić je, po svemu sudeći, prepisao izravno s kamenih izvornika u Papalićevu lapidariju (danas još uvijek postoji deset kamenova te zbirke - deseti je izvorni natpis u kamenu pronađen upravo tijekom ovog istraživanja). Drugo, za sve ostale (iz Rima i s raznih drugih lokaliteta Italije i jadranske obale) Marulić je ponajvećma crpio iz jedne rukopisne siloge koja se danas čuva u Ambrozijanskoj knjižnici u Milanu. Do toga rukopisa auktora su ovog rada dovele bilješke Theodora Mommsena u CIL III te studija Liliane Montevecchi (1937). Uvidom u sam rukopis (Codex Ambrosianus C. 61 inf.), tj. u odnosni njegov dio (ff. 70-86v), potvrdilo se da je Marulić iz njega preuzeo barem 88 natpisnih tekstova za svoje skupine "Romę" i "Externa". Taj ambrozijanski sveščić (A), koji je kasnije uvezan u veću cjelinu, pisale su, kako se čini, tri ruke, no identitet pisarâ nije bilo moguće utvrditi. Sigurno je ipak da je jedan od njih prepisao niz natpisa iz Papalićeva splitskog lapidarija te da je to učinio prije Marulića. Unatoč tom otkriću, za najmanje 17 natpisa iz skupina "Romę" i "Externa" i dalje ne znamo odakle ih je Marulić preuzeo: zaključiti je, dakle, da je imao barem još jedan izvor. Nepoznat ostaje i identitet "nekog italskog redovnika" od kojeg je Splićanin, kako sam spominje, preuzeo 37. natpis u svojoj silogi: "Cuius ego exemplum ab Italo quodam monaco nuper accepi" ("In epigr." 36, 5.) Potrazi za sekundarnim Marulićevim vrelima posvećeno je poglavlje "6. Izvori za komentare i paratekstove". "In epigrammata" poimenice navode čak 35 auktora, mahom antičkih ; to je utvrdio već nalaznik autografa (Novaković 1997). Stoga se činilo da će identifikacija citata, uspostava aparata izvora i analiza načina na koji se Marulić njima služi biti manje-više rutinski posao. Pokazalo se, međutim, da iz djela tih imenom navedenih pisaca potječe razmjerno malen broj podataka, dok za većinu Marulićevih komentara (razrješenje pokrata, objašnjenje značenja nekih riječi, etimologija, informacije o mitologiji, državnim i religijskim starinama itd.) oni nisu bili izvor. Tek pozorno studiranje samih komentara, ali i komentarske prakse Marulićevih suvremenika, dovelo je auktora do usporedbe komentarskog dijela "In epigrammata" s humanističkim rječnicima i kompendijima: ovi su se uistinu pokazali kao omiljena Marulićeva pomagala, iz kojih je neštedimice crpio. Tako je utvrđeno da je Marulić, osim eksplicitnih, rabio niz implicitnih, u tekstu uvijek prešućenih izvora. Među njima osobitu važnost ima "Cornu copiae" Niccolòa Perottija, zamišljen kao komentar uz Marcijalove epigrame, a zapravo enciklopedijski rječnik latinskog jezika (kao Marulićev izvor identificiran je u 52 navrata) ; slijedi raspravica Pomponija Leta "De magistratibus. De sacerdotiis. De legibus" (28), rječnici Giovannija Tortellija "Commentariorum grammaticorum de orthographia dictionum e Graecis tractarum libri" (17) i Giuniana Maia "De priscorum proprietate verborum" (12) te još nekoliko sličnih petnaestostoljetnih priručnika: Pseudo-Fenestella, "De magistratibus Romanorum" ; Maffeo Vegio, "Vocabula ex iure civili excerpta" ("De verborum significatione") ; pismo Bartolomea della Fonte Francescu Sassettiju poznato pod naslovom "De ponderibus et mensuris". Sva, ili gotovo sva, spomenuta djela nalaze se na oporučnom popisu Marulićeve knjižnice ; uzgredan je, ali za marulićevsku filologiju nipošto nevažan, dobitak to da su neke od jedinica s popisa na taj način prvi put identificirane. U radu je obrazloženo da takva, prešutna uporaba suvremenih izvora nipošto nije Marulićev specificum, nego, naprotiv, bogato potvrđena humanistička praksa. Postupci kompilacije, sažimanja i preoblike polaznoga teksta, tj. prilagodbe izvora novom kontekstu, prikazani su u poglavlju "6.4. Marulićev odnos prema izvorima" i pripadajućoj "Tablici 6.2.4. Usporedba In epigr. s humanističkim izvorima". Ti su postupci slični onima što ih nalazimo u njegovih suvremenika ; osim toga, slične tipove adaptacije nalazimo i drugdje u Marulićevim djelima, osobito u "Repertoriju" (usp. Novaković 1998) i u komentarima uz Katula (usp. Lučin 2007a). Kad su tako identificirani primarni i sekundarni izvori, moglo se prijeći na analizu njihove uporabe te općenito na proučavanje strukture i sadržaja Marulićevih komentara. Tom je poslu posvećeno poglavlje "7. Marulićevi komentari: žanr, struktura, sadržaj". Što se tiče strukture i sadržaja, auktor je utvrdio da Marulićev "Tumač" pripada vrsti kraćih, sažetijih komentara, jer ne teži enciklopedijskom obuhvatu, dugim ekskurzima ni isticanju vlastite rječitosti i učenosti (rijetke su iznimke od toga pravila pohvalnice Papaliću i vlastitom zavičaju te retorički istaknuta peroracija). Zbog takvih svojstava Marulićev se komentatorski postupak može povezati s "officia commentatoris" kako ih je u svojim biblijskim komentarima izložio sv. Jeronim. Unatoč neujednačenostima, pa i nedosljednostima, u "Tumaču" se dade raspoznati težnja uspostavi rekurentnoga komentarskog obrasca: načelno govoreći, nakon epigrafskog komentara u užem smislu, slijede filološka i realna objašnjenja te moralističke opaske. Uočljiva je svijest o cjelini djela i nastojanje da se njegove sastavnice jasno artikuliraju, pa i da se čitatelj orijetnira u mnoštvu podataka: tomu služe brojne metatekstualne opaske, koje se na granicama većih cjelina pojavljuju kao anaforični i kataforični elementi ("šavovi"), a drugdje u tekstu kao podsjećanje na više ili manje udaljena mjesta gdje se već govorilo o sličnoj temi ("uputnice"). Poredani po učestalosti, na prvom su mjestu epigrafski komentari u užem smislu, tj. odčitavanje natpisnoga teksta (utvrđeni uz 91 natpis), a slijede realni (78), moralistički (66) i filološki (42) komentari, objašnjenja motiva za postavljanje spomenika (32) te parafraze (20) i ekskurzi (7). Prevaga realnih komentara nad moralističkima relativizira u starijoj literaturi iznesen dojam "da je Maruliću moralna tendencija preča od starinarske" (Šrepel 1901a: 178) ; to je još uočljivije kad se svi "nemoralistički" komentari promotre zajedno. Promotrimo li pak djelo kao cjelinu, tj. uzimajući u obzir i natpise, i komentare, i paratekstove, pokazuje se da mu je osnovna intencija zapravo dvostruka: i starinarska i moralistička, pri čemu se prevaga ovog ili onog elementa mijenja u raznim odsječcima teksta. Naročito je uočljiva odsutnost moralističke sastavnice u komentarima uz salonitanske natpise, dok je peroracija, kao istaknuto kompozicijsko mjesto, ispunjena retorički stiliziranom moralnom poukom i adhortacijom na život u skladu s kršćanskim svjetonazorom. Kao epigrafičar Marulić ne teži sastaviti silogu sa što većim brojem natpisa, nego naglasak stavlja na izbor građe i njezino razvrstavanja ; uvrštava isključivo poganske natpise, u čemu je dosljedniji od većine svojih suvremenika (jedina je iznimka natpis br. 120, i to zacijelo zato što se u njemu spominje salonitanska kršćanska općina). Odabir po kriteriju stilske kakvoće i topografski raspored u njegovo su doba novi epigrafski kriteriji, koje prvi put nalazimo kod Gioconda i Alciata, dakle na prijelazu iz 15. u 16. st. Poput većine suvremenika, ni Marulić ne pazi na granice redaka, ne razlikuje falsa od genuina, pokrate razrješuje s promjenljivim uspjehom, itd. Analiza filoloških aspekata njegova posla ukazala je na određen interes, pa i barem djelomičnu kompetenciju na tom području: Marulić uvodi implicitne, gdjekad i eksplicitne emendacije natpisnih tekstova, komentira uporabu latinskog jezika svojega vremena u usporedbi s onom u starini. No zbog uistinu rudimentarna poznavanje grčkoga jezika događaju mu se, unatoč uloženu trudu i zagledanju u priručnike, propusti u prepisivanju pojedinih riječi i razumijevanju smisla grčkoga teksta. Podatke s područja realija Marulić prikuplja iz eksplicitnih, te još kudikamo više iz implicitnih izvora ; osobito obilno uvrštava informacije o rimskim magistratima i vojnim starinama, što se može povezati s interesima i djelatnošću naslovljenika, Dmine Papalića, koji je u Splitu obnosio mnoge ugledne komunalne dužnosti, a istaknuo se i kao ratni zapovjednik. Lektirne podatke pisac povremeno obogaćuje osobnim zapažanjima, naročito kad je riječ o lokalnoj topografiji i arhitekturi. Moralistički komentari višekratno ukazuju na to da pisac visoko cijeni etičke vrijednosti antike: ističu se primjeri vrline i slave, uspoređuju se postupci i nazori pogana zabilježeni na natpisima s postupcima i nazorima kršćana, da bi se istaknuo etički prihvatljiv izbor (koji ne pripada automatski kršćanskim primjerima). Poglavlja "8. Recepcija netekstualne antike: salonitanski paratekst" i "9. Peroracija, odnos prema antici, svrha djela" auktor je namijenio istraživanju literarnih amplifikacija zbirke koja bi se na prvi pogled mogla smatrati krajnje neliterarnom – budući da sadrži neauktorske antičke dokumente, i to većinom uporabne i tipizirane. Već je bilo uočeno (Stepanić 2007) da je Marulićev salonitanski paratekst motivski srodan s opisima starina što su ih ostavili Francesco Petrarca, Petar Pavao Vergerije Stariji i Poggio Bracciolini ; Marulićeva "laudatio urbis", pohvalni opis Dioklecijanove palače, jasan je izraz divljenja antičkim spomenicima rodnoga grada. Osim žanrovskoga konteksta, auktor razmatra i kompoziciju i leksičku građu opisa Palače (napose korištenje arhitektonskih termina), identificirajući pritom nezaobilazne sastavnice literarnosti Marulićeva hvalidbenog ekskursa: valja naučiti gledati i naučiti govoriti ako želimo adekvatno prepoznati ono što osjećamo kao vrijednosti zavičaja. Naznake karakteristične svjetonazorne podvojenosti između antike i kršćanstva – kojoj se parnjak nalazi u poetičkom rascjepu uočljivu drugdje u njegovu opusu, naročito u latinskom pjesništvu – odlučno se otklanjaju tek u završnom paratekstu "In epigrammata": tu visokom stilskom instrumentacijom Marulić uzdiže kršćanske vrijednosti, koje u svakom pogledu nadvisuju poganske, a nebeska nagrada, koju udjeljuje Bog, prikazana je – za razliku od one prolazne, zemaljske, o kojoj govore antički natpisi – kao jedina vječna i dostojna da za njom teže kršćani. Svaki razgovor o svrsi djela mora poći od posvete: u njoj je Marulić ustvrdio da je "In epigrammata" napisao na molbu prijatelja Dmine Papalića, želeći mu omogućiti da što bolje razumije sadržaj antičkih natpisa ; ujedno je Marulić htio pokazati kako je starina, kad je riječ o hijerarhizaciji moralnih vrijednosti, bila u zabludi postavljajući spomenike zemaljskoj slavi. U djelu se može nazrijeti i pedagoško-propedeutička svrha, koja je inherentna žanru komentara. Marulićeva objašnjenja sadrže za ono doba vrijedne upute za čitanje natpisa, podatke o nekim leksičkim osobitostima latinskog jezika, o raznim rimskim realijama i sl., pa bi čitatelju koji se početkom 16. st. zanimao za starine "In epigrammata" mogao poslužiti kao korisno pomagalo. No na pitanje je li Marulić pomišljao "In epigrammata" objaviti, nije lako dati jednoznačan odgovor. U vrijeme kad je već završenom djelu (usp. oznaku "FINIS" na f. 63v) nadodao odsječak "Salonis postea repertum", vjerojatno više nije pomišljao na tisak: taj dodatak narušio je pomno sastavljenu cjelinu, pa bi eventualna odluka o objavljivanju tražila znatnu preradbu cjeline i nov čistopis. Prilog ovog rada, neraskidivo povezan s prvim, studijskim dijelom, sadrži editio princeps Marulićeva "In epigrammata priscorum commentarius", priređen na temelju autografa iz Bodleian Library (O). U izdanju je skrupulozno poštovan zapis autografa: crvenom tintom ispisani dijelovi teksta reproducirani su boldom, podvučeni dijelovi teksta u izdanju su također podvučeni ; tekstovi natpisa preuzeti su potpuno vjerno, bez ikake intervencije, dok su auktorski paratekstovi i komentari priređeni na uobičajen način: pisanje velikih slova i interpunkcijskih znakova usklađeno je s današnjim uzusom, a kraćenja su razriješena bez zagrada (jedina kratica koja nije razriješena jest S. za Sanctus). Budući da je predložak izdanja Marulićev autograf, osobitosti Marulićeve grafije nisu mijenjane, osim u dva slučaja: tzv. "i longa" prenesena je kao obično i, pa umjesto "ij" u prijepisu stoji "ii" ; Marulićev apex na prijedlogu "á" ukinut je, pa u izdanju piše "a". Obrojčivanje odsječaka (rimskim brojkama) te natpisa i paragrafa (arapskim brojkama) potječe od priređivača. Izdanje je opremljeno kritičkim aparatom i aparatom izvora. U kontekstu Marulićeva opusa "Tumač uz natpise starih" pokazao se kao tekst koji se izdvaja svojom tematskom, žanrovskom i svjetonazornom posebnošću. Štoviše, riječ je o djelu koje po svojim unutarnjim svojstvima i po položaju u generičkoj povijesti nedvojbeno nadmašuje i marulološke i nacionalne okvire: kao jedna od najranijih komentiranih epigrafskih siloga europskoga humanizma, "In epigrammata" nedvojbeno zaslužuje dalje proučavanje ne samo u domaćem nego i u međunarodnom obzoru.

Marko Marulić; In epigrammata priscorum commentarius; recepcija antike; humanistička epigrafija; humanistička leksikografija; komentar; laudatio urbis; kritičko izdanje

nije evidentirano