hrvatski

Povratak Adama Parižanina

Prema dobro poznatoj vijesti Tome Arhiđakona, neki je Adam Parižanin na zamolbu splitskoga nadbiskupa Lovre stilski dotjerao stare legende sv. Dujma i sv. Staša ; osim toga, "sastavio je i himne, i što god se o svetom Dujmu glazbeno pjeva, napisao je metričkim govorom" (Historia Salonitana, 16, 3). Iz Acta sanctorum doznajemo da je "čitav taj crkveni oficij" Ivan Lučić u Rimu darovao Gottfriedu Henschenu, koji je iz njega objavio prozni život sv. Dujma: Vita S. Domnii episcopi ab Adamo Parisiensi saeculo XI illustrata (Acta Sanctorum Aprilis, II, Antwerpen 1675, str. 7-8). Ne mogavši doći do tog rukopisa, Daniele Farlati pretiskao je Adamov tekst iz Henschenova izdanja (Tertia vita S. Domnii, usp. Illiricum sacrum, I, Venetiis 1753, str. 406, 418-419), a tri "prastara himna o pohvalama sv. Dujma, kojima je auktor možda Adam Parižanin" uzeo je "iz starih pergamenskih psaltira splitske Crkve" (str. 502-3). Farlati, kao ni većina kasnijih proučavatelja, nije zapazio da auktorstvo triju himana potvrđuju njihovi akrostisi. Prvi od njih glasi ADAM PARISIVS, drugi LAVRENTIVS (prema Farlatijevu tekstu: LAARENTIVS), a treći ADAM. Akrostihe su zapazili tek Clemens Blume i Guido M. Dreves (usp. Analecta hymnica medii aevi, sv. 43, 1903, str. 118-120). No tekstove himana oni nisu objavili prema Farlatiju, nego prema jednom rukopisnom oficiju sv. Dujma (iz 14. ili 15. st.) koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici. Oficij sadrži i druge stihove: antifone i responzorije u leoninskim heksametrima, u kojima se također čita akrostih ADAM (usp. AH, sv. 45a, 1904, str. 53-55). Svi Adamovi stihovi sastavljeni su po načelima kvantitativne versifikacije (tj., kako je Toma točno zabilježio, "metričkim govorom"). Naš uvid u taj vatikanski rukopis pokazao je da se u njemu ne nalazi život sv. Dujma objavljen u Acta sanctorum. Ni njegova kratka prozna čitanja nisu preuzeta iz Adamova teksta, nego se podudaraju s Farlatijevim četvrtim životom (u jednom slučaju s prvim, tj. s tekstom u Historia Salonitana maior). Očito je stoga da vatikanski rukopis nije onaj oficij što ga je Lučić dao Henschenu. Unatoč tomu, dobitak je višestruk: u rukama imamo u nas nepoznat, a dosad gotovo neproučen rimovani oficij sv. Dujma (o njemu je pisala jedino Christina Marshall 2006. g.) ; potvrđeno je Adamovo auktorstovo i proširen njegov opus (ujedno je potvrđena vjerodostojnost Tomine zabilješke) ; sada je moguće objaviti Adamove stihove prema najstarijem, rukopisnom izvoru (što je nužno jer izdanje u AH nije posve pouzdano).

Adam Parižanin; sv. Dujam; himni; rimovani oficij; rukopis

IL RITORNO DI ADAMO PARIGINO. In base alla ben conosciuta notizia di Tommaso Arcidiacono, un certo Adamo Parigino fu richiesto dall'arcivescovo di Spalato, Lorenzo, di perfezionare stilisticamente le antiche leggende di San Doimo e Sant'Anastasio. Inoltre „ha compilato gli inni e scrisse in metri quanto altro fu cantato musicalmente di San Doimo“ ("Historia Salonitana", 16, 3). Gli "Acta sanctorum" riportano che Giovanni Lucio a Roma diede in dono „tutto quell'uffizio ecclesiastico“ a Gottfried Henschen, che ne pubblicò la vita di San Doimo in prosa: "Vita S. Domnii episcopi ab Adamo Parisiensi saeculo XI illustrata" ("Acta Sanctorum Aprilis", II, Antwerpen 1675, pp. 7-8). Daniele Farlati, non avendo accesso a questo manoscritto, ha ristampato il testo scritto da Adamo dall'edizione di Henschen ("Tertia vita S. Domnii", cfr. "Illyricum sacrum", I, Venetiis 1753, pp. 406, 418-419), mentre „i tre antichissimi inni in gloria di San Doimo, di cui auttore è forse Adamo Parigino“ li prese „dagli antichi salteri della Chiesa spalatina scritti in pergamena" (pp. 502-3). Farlati, come la maggior parte degli studiosi successivi, non si accorse che l'attribuzione dei tre inni