hrvatski

Glavni problemi komunikacije znanosti i medija

Uz časne iznimke koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke, znanošću se bave novinari koji nisu educirani za znanost, koji je ne znaju približiti široj javnosti, koji u trci za senzacionalizmom često završe ili u banalizaciji ili u mistifikaciji. Komunikacija dovodi onda do nerealnih očekivanja (‘lijekovi za rak’) ili pak potpuno nezanimljivih priloga i nečitljivih tekstova. Sami znanstvenici također kumuju takvoj situaciji jer, za razliku od, primjerice, nobelovca Georgea F. Smoota kojega sam imao priliku intervjuirati i koji veliki trud i energiju ulaže u popularizaciju znanosti, niti razumiju važnost popularizacije, niti znaju kako slabije obrazovanoj javnosti približiti znanost (tako da ‘bude razumljiva djeci od 10 godina’), niti su spremni pomoći medijskim djelatnicima ili sami preuzeti njihovu ulogu na polju popularizacije znanosti. Oni znanstvenici koji se odluče baviti popularizacijom ponekad pak, u sprezi s novinarima i urednicima, monopoliziraju određene teme, ljude i rezultate. Dok se u takvim (srećom ne čestim) slučajevima dolazi do onoga što neki označavaju ‘estradizacijom znanosti’, jednako pogubna ako ne i pogubnija je pojava medijskih djelatnika koji svoj rad na popularizaciji znanosti stavljaju u službu osobnih probitaka. Jedan od rezultata svega navedenoga je da se u našoj javnosti uopće ne diskutira argumentirano i stručno o, primjerice, reperkusijama genetski modificiranih organizama, nuklearne energije ili globalnog zatopljenja, ali i o pitanjima poput školarina u visokom školstvu ili pak bolonjskom procesu, nego imamo tragično neshvaćanje i uzurpaciju medijskog prostora od strane raznih pseudo ‘stručnjaka-za-sve’ željnih osobne promocije te kakofoniju poluinformacija. Dakle, znanstvenici u prosjeku vrlo malo znaju o medijima, medijski djelatnici su u prosjeku nezainteresirani i slabo razumiju znanost, pa se u te praznine trpa sve i svašta uz katastrofalno perpetuiranje nezainteresiranosti društva i javnosti, poticanje nastajanja začaranog kruga rasta nezainteresiranosti i neinformiranosti, a što sve potiče i onako u nas vrlo izraženo urušavanje svih pozitivnih društvenih vrijednosti. Uz navedene probleme, koji su dobrim dijelom opći problemi na području komunikacije između znanosti i medija u širem kontekstu, kod nas je specifičan problem i strah znanstvenika od otvorenog progovaranja o nemalim problemima u sustavu u kojem žive i rade, ali i o društvenim problemima uopće. Dok se dio takvog stava može opravdati određenim ‘povijesnim nasljeđem’, dio je svakako generiran čistim oportunizmom i strahom od gubitka određenih privilegija i društvenog statusa koji su kod djela tzv. „znanstvenika“ evidentno nezasluženi, pa postoji tendencija njihove obrane svim mogućim sredstvima. Iako sama znanstvena zajednica mora stvoriti klimu za opuštenu i argumentiranu raspravu o problemima u svojoj sredini i za ‘čišćenje žita od kukolja’, očito za to još ne postoji spremnost. Mediji, pak, mogu zasigurno pomoći u tim procesima, iako opet izbjegavajući jeftini senzacionalizam i potičući argumentiranost rasprava.

znanost; mediji; institucije sustava znanosti

nije evidentirano