hrvatski

Od Agitpropa do Bijele knjige

Prije nešto više od četvrt stoljeća, u ožujku 1984. godine, Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske dovršio je prikupljanje i analizu materijala kojega je nazvao „O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane neprihvatljive poruke.“ Namjera partijskog vrha SR Hrvatske bila je mobilizirati svoje članstvo u borbu protiv idejnog protivnika, upozoriti nadležne institucije i represivna tijela na propuste i nebudnost, upoznati jugoslavensko partijsko vodstvo i javnost na pojačanu idejnu akciju klasnog protivnika, ali i na svoju pravovjernost i idejnu dosljednost. Trebalo je pojačanim trudom sačuvati izgrađenu sliku stvarnosti koje se sve manje poklapala s realnošću, a to se moglo jedino zadržavanjem monopola na javnu riječ i istinu. A monopol se mogao održati samo totalnom kontrolom javnog prostora, što je značilo sprječavanje pojave bilo kakve alternativne ideje ili poruke. Odnosno, ako bi se takve već pojavile, trebalo ih je „raskrinkati“ kao neprijateljske i delegitimizirati, a onoga tko ih je javno iznio primjereno kazniti. Odnos prema idejnom protivniku uvijek je bio isti, nepomirljiv i neprijateljski, dok se retorika mijenjala, kao i oštrina sankcija prema političkim delikventima. Povremeni osjećaj moći i sigurnosti dopuštao je komunističkom režimu nešto blaži odnos prema neprijateljima socijalizma, dok je u kriznim situacijama ili kod procjene da je „neprijatelj u ofenzivi“ režim pokazivao svu svoju brutalnost. Materijal Centra za informiranje i propagandu SKH koji je kolokvijalno nazvan Bijela knjiga, po logici sistema pozivao je na odlučnu akciju Partije što je svakako uključivalo i represivne mjere prema autorima nepoćudnih izjava ili umjetničkih uradaka. To se ipak nije dogodilo, prije svega zbog ukupnih odnosa u jugoslavenskoj Federaciji, a s tim u vezi i zbog toga što je većina označenih nepoćudnih autora bila iz SR Srbije, a materijal je nastao u radionici CK SK Hrvatske. Napukline između republičkih partijskih vodstava već su bile prevelike, tako da ni „neprijatelj“ više nije bio samo neprijatelj.

4. Agitprop, Bijela knjiga, Savez komunista Hrvatske, umjetnost, književnost, stvaralaštvo, tendencije, neprijatelj

nije evidentirano