hrvatski

Dizajnersko djelo arhitekta Bernarda Bernardija: 1951.-1985.

Doktorskim radom predstavljeni su rezultati istraživanja višeznačnog djelovanja arhitekta i dizajnera Bernarda Bernardija (Korčula: 1921. – Bol na Braču: 1985.), promicatelja osnovnih smjernica ključnih za ispravno razumijevanje pojma oblikovanja unutar lokalnog okvira druge polovice 20. stoljeća. Ulogu, značaj i utjecaj opusa uz iscrpnu teorijsko-publicističku i strukovnu zauzetost autora razmatralo se, pratilo i pozicioniralo u razdoblju od 1951. do 1985. godine u kontekstu prinosa inicijalnom razdoblju uspostave moderne scene oblikovanja u Hrvatskoj. Metodologija rada i znanstvena interpretacija zasnivala se na uporišnim točkama teorijskih, arhivskih i terenskih osnova istraživanja, osobito rezultatima muzeološke obrade autorova Osobnog arhivskog fonda pohranjenoga u Hrvatskom muzeju arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, te komparativnom uvidu u relevantna arhivska vrela skandinavskih institucija u Københavnu, Danska. Neposrednim uvidom u preostale intaktne interijere na otoku Korčuli, kao i očuvani namještaj autora u Institutu za povijest umjetnosti i Društvu arhitekata Zagreba, obuhvatno je sagledan cjeloviti korpus oblikovanja i osiguran pouzdan temelj za valorizaciju prinosa području. Provedbom analitičko-kataloških uzusa u pristupu obimnoj građi uspostavljena je kronološka prezentacija opusa slijedom koje su izlučene tematske cjeline, a daljnjim uključenjem pripadajuće kontekstualizacije strukturirano je pet problemskih platformi rasprave. Nove spoznaje utvrđene su ukazom na ključne okosnice Bernardijeva prinosa uspostavi struke, ponajprije u kontekstu prijenosa formacijskog kompleksa povijesne avangarde u poslijeratni okvir neoavangardnih tendencija, te sagledavanjem do sada neistražene autorove uloge transfera tada vodećih kreativnih koncepcija skandinavskog oblikovanja u lokalni okvir. U tom smislu predstavljena je Bernardijeva djelatna uključenost u one institucionalno-strukovne i izložbene modele pedesetih godina (Arhitektonski odjel Tehničkog fakulteta, Exat 51, Zagrebački triennale) koji su – osiguravši slijed funkcionalno-konstruktivnog pristupa i društvenog aktivizma avangarde – omogućili idejno i metodološko temeljenje modernog oblikovanja u Hrvatskoj, a sukladno teorijsko-publicističkom djelovanju autora utvrdio se i značajan prinos uspostavi definicije i terminologije struke. Tragom Bernardijeve intenzivne posvećenosti poslijeratnoj stambenoj problematici utvrđena su polazišta i utjecaji (A. Loos, Ch. Perriand, Z. Strižić) referentni za razvoj daljnjih smjernica kulture stanovanja u koje autor uključuje procese kreativne standardizacije stambene opreme poradi uspostave proporcionalnih odnosa s minimalnom kvadraturom. Promicanjem novog pristupa oblikovanju namještaja koji obrazlaže slijedom brojnih stručnih priloga, te aktivno provjerava putem natječajno-izložbenih projekata, Bernardi otvara daljnju relevantnu platformu uspostave i razvoja industrijskog oblikovanja. Zahvaljujući studijskom boravku autora u Danskoj, Finskoj i Švedskoj 1960. godine, aktivistička usmjerenost ka utilitarnom i svrhovitom uspješno prerasta u dinamičku ravnotežu funkcije, oblika i materijala. Valorizacijom do sada neistraženog Bernardijevog susreta s oblikovno-strukovnom produkcijom skandinavskog organskog modernizma razjašnjen je odlučujući utjecaj na daljnji razvoj opusa i utvrđen autorov originalni kreativni proces stapanja konstruktivnog pristupa geometrijskog funkcionalizma s mekšim odrednicama nordijskih kreativnih smjernica. Slijedom utvrđenih putanja razvoja – osobito prepoznatljivih u primjerima oblikovanja visokoestetiziranih hotelskih i poslovnih interijera tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina – pratila se uspostava značajki ambijentalne sinteze i totaldizajna pristupa prostoru, što Bernardija pozicionira u red istinskih stvaratelja kulture oblikovanja u nas. Obuhvatno utvrđivanje prinosa zaključeno je predstavljanjem tri desetljeća dugog zalaganja autora usmjerenog ka uspostavi zagrebačkog visokoškolskog obrazovnog modela. Uključenjem u djelovanje Radne grupe za osnivanje fakulteta, Bernardi sudjeluje u razvoju programskih osnova koje sagledava u oslonu na avangardne i poslijeratne međaše edukacije (Bauhaus, Hochschule für Gestaltung u Ulmu), aktualizirajući ih 1978. godine rezultatima komparativne analize slijedom studijskog boravka u Sjedinjenim američkim državama. Stoga se uz kritičko vrednovanje dizajnerskog dijela opusa, znanstvenim doprinosom zaključno ukazalo na zaslugu autora uspostavi zagrebačkog visokoškolskog modela čime je 1989. godine ostvarena dugoočekivana profesionalizacija struke i dovršeno inicijalno razdoblje uspostave dizajna u Hrvatskoj.

Bernardo Bernardi; arhitekt i dizajner; druga polovica 20. stoljeća; hrvatska dizajnerska scena; oblikovanje opreme i namještaja; oblikovanje interijera; teorija dizajna; povijest dizajna; visokoškolski edukacijski modeli s područja oblikovanja; Osobni arhivski fond Hrvatskog muzeja arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Sažetak disertacije objavljen u: Kvartal - kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj (1334-8671), VIII (2011.), 1/2, str. 77-78.