hrvatski

Socijalizacija darovite djece

Studija Socijalizacija darovite djece objavljuje se kao knjiga br.15. u biblioteci Istraživačke studije nakladnika Redak iz Splita. Autorice Anči Leburić, Maja Ljubetić i Tea Radić inter-disciplinarno i timski su istraživale fenomen darovitosti. Razvija-jući empirijski pristup, elaboriraju i društvene okolnosti provo-đenja istraživanja. Polaze od temeljne pretpostavke o darovitoj djeci kao potencijalnoj skupini kreatora i nositelja drugačijeg, novog i originalnog u svim aspektima društvenoga života i rada u Hrvatskoj. Uz pomoć njih zemlja bi možda uspijevala izlaziti iz nemogućih labirinata neznanja, nesposobnosti, korupcije i nesna-laženja u vrtlozima recesija, kriza i besperspektivnosti. To bi bila nekakva potencijalno novija iskustva u kreiranju društvenosti različitih tipova i sadržaja. Nedvojbeno se takav stav i potvrdio u ovom empirijskom istraživanju, jer i roditelji i odgojitelji i učitelji uistinu smatraju izazovom baviti se intenzivnije darovitima, s više pozitivne energije i entuzijazma. Jasno, tu su nužni i društveni napori uz stvaranje objektivnih pretpostavki za primjereno tretiranje istra-živanoga fenomena. Posebno se u studiji ističe nužnost napora u ubrzanijem razvijanju „društva znanja“, kao humanog, de-mokratskog, bogatijeg i poželjnijeg sistema društvenog življenja. Istovremeno naglašava se presudnija društvena uloga vrijednosnoga konteksta poimanja darovitosti kao fenomena, kao i vjerojatnost da će roditelji bez obzira na stupanj svoje ob-razovanosti, uz osposobljenije i stručnije odgojitelje i odgo-jiteljice prije otkrivati i primjerenije odgajati darovito dijete. Dakle, obrazovanost bi se u svakom slučaju na vrijednosnoj ljestvici trebala penjati na više. Naime, Leburić smatra kako su još uvijek nepovoljne društvene okolnosti, kao i društvena pozadina i vrijeme u ko¬jemu su realizirale ovo istraživanje. U tom složenom razdoblju društvenoga razvoja u Hrvatskoj, prisutne su bile brojne nepo-gode, među kojima naročito izdvajaju: (1) osiromašenje većine društvenih slojeva, (2) osjetljivost u individualiziranim pristu-pima odgoju djece i mladih, (3) diktaturu egoizama različitih vrsta i provenijencije (ekonomske, intelektualne, moralne, vri-jednosne i drugih), (4) rasulo i kaos unutar vrijednosnoga sus-tava, (5) rađanje novih tipova zajednica u kojima se darovitost još teže razotkriva, (6) pluralizaciju životnih stilova, u kojoj bujaju neobiteljski tipovi ponašanja, čija ključna dimenzija postaje stres, (7) društvenost i njena tipologija postaju nevje-rojatno ranjivi i krhki. Autorice zaključuju da će sveukupni socijalni, kognitivni i emocionalni konstrukt (razvoja) darovitoga djeteta biti generalni plod svega ovoga što se u društvu događa i dimenzionira u njihovoj (bez obzira kako kvalitetno) subjektiviziranoj svakod-nevnici. Suvremenom roditeljstvu u takvim je kontekstima još teže razvijati se i oplemenjivati darovitost svoje djece. U sprovedenom anketnom istraživanju u proljeće 2009. godine, ispitani su odgojitelji iz splitskih predškolskih ustanova, te nastavnici iz splitskih osnovnih škola. Verificirale su se istra-živačke hipoteze o društvenoj kontekstualizaciji fenomena da-rovitosti, ali u jednom drugom (obrnutom) smjeru. Naime, darovita djeca kao personalizirane jedinke i individualizirana društvena bića u manjoj mjeri kreiraju svoje društveno okružje, negoli je to poželjno. Zapravo, u većoj mjeri to okružje „modelira“ njih, negoli daroviti njega. Očito je po srijedi i na djelu preokrenuti društveni diskurs, kada je riječ o darovitosti. Ne potvrđuju se one hipoteze po kojima se kompetentnost roditelja i stručnjaka intenzivira kada su u pitanju daroviti, jer u formiranim interakcijama ne štima sve kako bi trebalo. Stoga se čini značajnim kod darovite djece senzibilizirati okolinu (pri-marno obiteljsku) u kojoj oni svakodnevno žive i borave, posebno se orijentirajući na njihovo socijalno i emotivno živ¬ljenje. Dakle, ne usmjeravati socijalizaciju isključivo i jedino u smjeru zadovoljavanja kognitivnih potreba darovite djece, već podjednako ili čak i naglašenije sistematski kreirati socijalno okružje u kojemu će se dijete (između ostaloga) i emocionalno razvijati kao svako drugo (prosječno) dijete. Konačno, autorice sugeriraju da se svakako radikalnije reorganizira obrazovni sustav, s ciljem njegovoga maksimalnog individualiziranja kada su u pitanju daroviti i to na svim razinama školovanja. Tako bi se efikasnije osiguravao slobodniji razvoj darovite djece, njihovih interesa i potreba. Dakle, u općoj socijalizaciji darovitih nije toliko bitno tko i u kojoj mjeri preuzima ključne obrazovne i odgojne uloge, već je daleko važnije da te uloge budu mudro usklađene, vješto i znalački isprogramirane, jer jedino tako mogu doprinositi sveopćem razvitku darovitosti. Osim takve usklađenosti, još je važnija konačna realizacija tih zamisli, ideja i želja.

socijalizacija; socio-pedagoški pristup; darovita djeca; empirijsko istraživanje

Sažetak na engleskom (summary) i na talijanskom jeziku (riassunto)+ bilješka o autoricama