hrvatski

Proces duhovne preobrazbe prema srednjovjekovnom anonimnom spisu "Oblak neznanja"

Oblak neznanja anonimno je djelo datirano drugom polovicom četrnaestoga stoljeća u sjeveroistočnoj Engleskoj. Upućeno je, kao pisani savjet duhovnoga vođe, nepoznatomu dvadesetčetverogodišnjaku koji želi prigrliti kontemplativni život i posvetiti se kontemplativnoj molitvi, milosnomu sredstvu sjedinjenja s Bogom. Građa, stilski živo i neposredno izložena, podijeljena je u sedamdeset i pet poglavlja koja temu obrađuju iscrpno, ali ne i – u današnjem smislu te riječi – sustavno. Jezik je srednjoengleski ; stoga su navodi preuzeti iz kritičkoga izdanja što ga je 1982. godine objavila Phyllis Hodgson. Ovaj je rad podijeljen u četiri poglavlja ; prvo poglavlje obrađuje doktrinarne temelje kontemplativne molitve, dočim ostala poglavlja opisuju etape čovjekova kontemplativnoga hoda. Te se etape međusobno prožimaju i uvjetuju jer su iskustvu vlastite nedjeljivost i dinamika ; pa ipak, zbog metodoloških je razloga raščlamba ne samo moguća već i nužna. Pretpostavka procesa duhovne preobrazbe u apsolutnom je smislu božanska milost koja čovjeka doziva u postojanje i omogućuje kontemplaciju, to jest blaženo gledanje Boga. U relativnom je smislu to, pak, čovjekova sličnost Bogu i istodobna različitost od njega. S jedne strane, čovjek se od Boga razlikuje ontološki i ta je razlika neuklonjiva ; s druge strane, htijenim je čovjekovim djelovanjem – grijehom – ta razlika produbljena. Kontemplativna molitva smješta se upravo u prostor čovjekove bolne razdvojenosti od Boga, bivajući ljekovitim sredstvom za obnavljanje cjelovitosti naravi (preobrazbu) i mostom prema sjedinjenju s Bogom u vječnosti, ali – u mjeri u kojoj je to moguće – i sada, za zemaljskoga života. Kao prvi raspoznajni moment kontemplacije valja istaknuti božanski poziv koji pogađa čovjeka u njegovu redovitom kršćanskom životu i na njega se nadovezuje. Pomno razlučivši je li doista riječ o pozivu, pri čemu je prijeko potrebna pomoć duhovnoga vođe, zahtijeva se obraćenje srca očitovano u sakramentalnoj ispovijedi, a potom i odabir oblika života koji omogućuje i osnažuje nepodijeljenu raspoloživost za Boga: riječ je o kontemplativnom – samotničkom životu. Kontemplaciju, dakle, od samoga početka određuje snažan eklezijalni pečat, pa je isključeno svako tumačenje koje Oblak neznanja definira kao "mistični" spis, smjerajući pritom razumijevanju misticizma kao necrkvene (ili čak posve nereligiozne) zbilje. To će još više doći do izražaja u govoru o kreposti poniznosti i ljubavi. Nasuprot mnogim heretičkim pokretima onoga vremena koji su askezu smatrali svrhom samoj sebi, Oblak neznanja utemeljuje put čišćenja, oprimjeren asketskom praksom, u teologalnim krepostima. Put k Bogu bitno se sastoji u dinamičkom hodu vjere, ufanja i ljubavi. Zato ni poniznost ne smijemo promatrati kao opasnu praksu samoobezvrjeđivanja, nego kao izraz čovjekove nedostatnosti, a onda i oslonjenosti na Boga vjerom i nadom, što se pak prelijeva u čežnju ljubavi za Bogom poradi njega samoga. Napredovanje u kontemplaciji – poticaju ljubavi kojim se srce uzdiže k Bogu – uključuje i dvije osobite vježbe. Prva je oblak zaborava. Budući da je grijeh narušio čovjekovo ustrojstvo, njegove su duševne moći potamnjene te on ne može dohvatiti Boga razumom ; to mu je, međutim, moguće ljubavlju, koja nije drugo doli oslonjenost na milost te buđenje i rasplamsavanje čežnje za Bogom po iskustvu ljubljenosti. Djelatnomu dioništvu u toj ljubavi isprječuju se stvorenja. Svjestan nepomirljive suprotnosti Boga, koji je punina, i svega drugoga, koje je manjak te punine (tipični mistični dinamizam sve–ništa), kontemplativac prolazi kroz oblak zaborava, ostavljajući u njemu sjećanje na svako stvorenje, na sebe sama, pa čak i na Božja djela i njegova svojstva – jednom riječju, sve ono što ne spada na goli Božji bitak (nakid entent of God). Tako ogoljen, podvrgava se potom oblaku zaborava u kojem se sve njegove duševne moći stječu u volju koja, lišena sjećanja, spoznaje, osjećajâ i predodžbî, postaje gola nakana za Bogom (nakid entent vnto God). Posljednja prepreka sjedinjenju sámo je spoznanje i osjećanje vlastita bića nasuprot Bogu (nakid wetyng & felyng of þin owne beyng). Dovršetak procesa duhovne preobrazbe sjedinjenje je s Bogom u duhu, ljubavi i volji – nikako sjedinjenje na ontološkoj razini – koje se onda pretače u eklezijalno tkivo, u koje je kontemplativac urastao. Oblak neznanja nastavlja se na bogatu predaju Crkve. Njegov se autor mnogo i rado služi izvorima – Svetim pismom, crkvenim ocima i teolozima, ali u pristupu i modelima tematiziranja čovjekova hoda prema sjedinjenju s Bogom očituje i veliku originalnost. Premda sâm termin oblak neznanja posuđuje od Pseudodionizija Areopagita, doduše u njegovoj srednjovjekovnoj latinskoj interpretaciji, znalački ga umješta u kontemplativni put, ustrajući osobito na prvenstvu milosti i ljubavi, te na eklezijalnoj dimenziji kao jamstvu autentične kontemplacije. Zbog svega toga Oblak neznanja i danas posjeduje neumanjenu vrijednost te onima, koji krenu osobitim putem njime zacrtanim, može biti sigurnim vodičem na njihovu duhovnom putu.

kontemplativna molitva; sjedinjenje s Bogom; prvenstvo ljubavi; spoznaja; oblak zaborava; oblak neznanja; teologalne kreposti; eklezijalnost

nije evidentirano