hrvatski

Bruto domaći proizvod kao mjera istinskog blagostanja - točno ili netočno

Bruto domaći proizvod počeo se koristiti tridesetih godina 20. stoljeća u vrijeme velike svjetske krize. Godinama su ga ekonomiski stručnjaci diljem svijeta koristili za procjenu stanja gospodarstva i blagostanja zemlje, te na osnovi njega izrađivali strategije za razvoj i napredak svojih zemalja. Na prvi pogled čini se da je bruto domaći proizvod zaista dobar način da se pokaže blagostanje neke zemlje i njezinih stanovnika no dubljom analizom dolazimo do problema. Zašto se na osnovi bruto domaćeg proizvoda ne može procijeniti stvarno blagostanje neke zemlje? Svjedoci smo velike gospodarske krize koja je posljednjih godina potresla cijeli svijet. Kako je moguće da najrazvijenije zemlje svijeta poput SAD-a, Japana ili zemalja Europske Unije bilježe stalni porast bruto domaćeg proizvoda, a istovremeno strahuju od propasti i bankrota? Bruto domaći proizvod ne može biti mjera blagostanja jer ne razlikuje trošak od koristi, produktivne aktivnosti od onih destruktivnih, održive od neodrživih već samo mjeri svaku monetarnu transakciju odnosno konačnu vrijednost finalnih dobara i usluga. Stručnjaci u Americi su izračunali da amerikanci svake godine potroše 10 milijardi američkih dolara na troškove vezane uz kriminal. Tu spada popravak oštećene imovine, trošak osiguranja, alarma i sl. Bruto domaći proizvod sve ove troškove računa kao dobit za razvoj ekonomije, odnosno dobit kompanija koje se ovim bave, a ne kao trošak, koji se mogao puno bolje upotrijebiti. Tako dolazimo do zaključka da kriminal povećava BDP što je apsurdno i smiješno.

BDP; životni standard; prosperitet; indikatori blagostanja

nije evidentirano