hrvatski

Status i skrb za stare osobe u Hrvatskoj do početka 20.stoljeća

Demografska kretanja u smjeru starenja populacije u kombinaciji s procesima Europske integracije i demokratizacije, inauguriranja pluralizma i ljudskih prava u procesu odlučivanja o svim pitanjima današnjeg i budućeg života građana, pa tako i pitanja reguliranja statusa, prava , dužnosti, socijalne i zdravstvene zaštite stare generacije, predmnijevaju među ostalim preduvjetima i dobro poznavanje tradicijskih temelja i odrednica karakterističnih za svaku etničku i nacionalnu zajednicu. U ovom su radu prikazani počeci razvoja socijalno-karitativne i zdravstvene skrbi za starije osobe u urbanoj sredini do 16. stoljeća, te status starih i umirućih u ruralnoj sredini na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Podaci i zaključci temeljeni su na proučavanju objavljenih povijesnih izvora i građe, relevantnih stručnih i znanstvenih priloga i rasprava te sekundarne literature. Istraživanja pokazuju da je u razdoblju od srednjeg vijeka do početka 20.stoljeća udio osoba starijih od 50 godina u demografskoj strukturi žitelja Hrvatske bio izrazito nizak. To je pogodovalo orijentaciji na individualno rješavanje socijalnih i zdravstvenih tegoba vezanih uz starost i nemoć, najčešće na razini obitelji. Stoga je u Hrvatskoj, počevši od sredovjekovlja osobita pozornost bila posvećivana prvenstveno pravnom reguliranju položaja starih osoba u obitelji i raspolaganja imovinom, kao preduvjetom sigurne starosti. Zanimanje za prevenciju i ublažavanje zdravstvenih tegoba staračkog doba ne doseže razinu javnog interesa koji obuhvaća sveukupnu populaciju, već ostaje svojevrsna privilegija rezervirana za osobe na vrhu društvene hijerarhije ( svećenstvo, plemstvo, bogato građanstvo). Rezultati provedenih istraživanja upućuju na zaključak da su status starih i razvoj organizirane socijalno-karitativne i zdravstvene skrbi za stare i nemoćne u hrvatskim gradovima, komunama i feudima bili pod snažnim utjecajem kršćanstva, koje nemoćne i napuštene starice i starce izdvaja kao djelatno nesposobnu i siromašnu, životno ugroženu grupu, potrebitu milosrdne kršćanske pomoći sredine u kojoj žive. Realizacija te pomoći u znatnoj je mjeri ovisila o gospodarskom i društvenom razvoju, te ekonomskim mogućnostima, kako pojedinca tako vjerske i društvene zajednice, što se očituje u činjenici da mehanizme privatne i javne skrbi prvi razvijaju oni gradovi koji su se razvili u trgovačko-gospodarske, političko-strateške ili religijske centre onodobne Hrvatske. U ruralnoj sredini na prijelazu 19. i 20.stoljeća starost i starenje, a samim time status starih osoba i njihova skrb pod snažnim su utjecajem utilitarističkog poimanja života vrednovanog s aspekta društvene korisnosti i radne sposobnosti. U proučenoj građi i izvorima jasno je izražena dihotomija između idealne deklarativne moralnosti, poštivanja i dužnosti skrbi za stare, onemoćale, bolesne i umiruće temeljene na pučkoj tradiciji i kršćanstvu u kontrastu životne zbilje siromašnog seljaštva i nerazvijenog zdravstva toga doba. Skrb i boljitak potomstva u ruralnoj sredini tadašnje Hrvatske snažno nadmašuje brigu za ostarjele, nemoćne, kronično bolesne, neizlječive i umiruće. Istovremeno dometi znanosti i medicine u građanskoj sredini bude očekivanja o produženju ljudskog života inaugurirajući krilaticu Ť Naša je dužnost da dugo živimo, da budemo čovječanstvu od koristiť.

povijest skrbi za stare, Hrvatska

nije evidentirano