hrvatski

'O mudrosti ili Kako hrvatsko kazalište poučava djecu i mlade'

U prvom dijelu članka tematizira se pitanje poučnosti u kazalištu za djecu u okviru općeg i povijesnog konteksta, a u nastavku teksta, kroz analizu predstava iz sezone 2009./10. u zagrebačkim kazalištima za djecu, istražuje se kako hrvatsko kazalište danas poučava djecu i mlade. Kao metodološka rešetka za analizu koristi se Jacksonova razdiobu na šest tipova poučavanja u kazalištu (kazalište kao propaganda, kazalište kao poziv na buđenje, didaktičko kazalište, kazalište intervencije, dijaloško kazalište i kazalište igre). Rezultati analize ukazuju na odsustvo krajnjih tipova (kazališta kao propagande i dijaloškog kazališta) i relativno skromnu prisutnost kazališta kao poziva na buđenje i kazališta intervencije. Didaktičnost je prisutna, ali rijetko smislena i postavljena kao integralni dio kazališnog čina. Prostorom suvereno vlada kazalište igre, ali i ono je, premda tipološki inklinira (ili barem dopušta mogućnost) odsustva svake eksplicitne pouke, ozbiljno 'inficirano' poučnošću. Analiza gotovo neprekidno ukazuje na silnu potrebu za (barem deklarativnom) poučnošću. Ona se pak u praksi često puta pretvara u površnost, a nisu rijetki ni slučajevi u kojima se iza izraženije poučnosti kao iza paravana skriva neinventivnost slabih predstava. Istovremeno, suvremenijim kazališnim oblicima nepravedno se i neopravdano odriče poučnost na jednoj sasvim drugoj razini. Zaključci ukazuju na sljedeću situaciju: čini se da je hrvatsko kazalište za djecu opterećeno poučnošću, često dodanom tek toliko da se ispuni očekivanje. Za ovakvu sliku nikako nisu kriva samo kazališta, jednako je odgovorna i takozvana pedagoška javnost sa svojim očekivanjima o poučnosti.

poučnost u kazalištu za djecu

nije evidentirano