hrvatski

Vjerske prilike na zapadnom obodu Osmanskoga carstva za života Ivana Ančića

Zapadni obod Osmanskog carstva tijekom 17. stoljeća bio je rubno područje na kojemu su se ispreplitale različite civilizacijske i vjerske silnice. Vjerski su odnosi ovisili o lokalnim prilikama s jedne, i širim političkim prilikama s druge strane. Dok su šire političke prilike imale često neizravan utjecaj različitog intenziteta, lokalne su prilike usprkos dojma statičnosti bile ono što je neprestano određivalo socijalni i vjerski položaj lokalnog stanovništva. Na visokoj crkvenoj razini vidljiva je nestabilnost dijecezanske strukture Katoličke Crkve na ovom području koja je izazivala povremene prijepore među tamošnjim prelatima. Međutim, korespondencija između katoličkog klera i Propagande ukazuje ne samo na jurisdikcijska nesuglasja, nego i na svakodnevne lokalne poteškoće s kojima su se suočavala kako duhovna lica, tako i obični puk. Kleru su primarni problem predstavljale otežane mogućnosti školovanja svećeničkog podmlatka što je za sobom povlačilo i prepreke pri osiguranju adekvatne pastoralne skrbi. Za lokalni katolički puk upravo je ovo pitanje dušobrižništva znatno utjecalo na svakodnevni život, u kojemu je redovita pastoralna skrb, prije svega dijeljenje sakramenata, imala važnu ulogu. Dokumenti ovog vremena pokazuju da su franjevci nastavili, kao i u prethodnim razdobljima, preuzimati dušobrižničku odgovornost na sebe. Uz katoličku, na promatranom području djelovale su i hijerarhije drugih vjerskih zajednica, islamske, pravoslavne i protestantske. Promatrana izvorna građa svjedoči da su međusobni odnosi predstavnika svih hijerarhija bili izrazito kompleksni. To je posebice vidljivo u odnosu katoličkih i pravoslavnih predstavnika koji su uvelike varirali – od konstantnih nastojanja da se što veći broj vjernika privuče svojoj crkvenoj obedijenciji do povremenih pokušaja stvaranja crkvene unije (doduše na ograničenom području). Odnosi među katolicima također su bili vrlo složeni, što je naročito dolazilo do izražaja u ratnim vremenima kada je dolazilo do hajdučkih upada na protivnički teritorij. Franjevački izvještaji upućeni Propagandi svjedoče kako su takve akcije nanosile značajnu materijalnu i ljudsku (posebice porobljavanje) štetu čitavom području na kojem su se odvijale. Čak i Šilobadovićeva kronika koja hajduke percipira kao „naše“ zorno je svjedočanstvo o tome da su metom njihovih akcija osim protivnika–Osmanlija, često bili i katolici.

Bosna Srebrena; trebinjsko-mrkanjska biskupija; Propaganda; franjevci; dijecezanska hijerarhija; hajduci; međuvjerski odnosi; dušobrižništvo

nije evidentirano