hrvatski

Odjeci talijanskog purizma na dalmatinskoj obali - Jezik Vincenza (Vicka) Drage

U ovom radu autorica je nastojala jezično okarakterizirati pismenu ostavštinu Vincenza (Vicka) Drage, dalmatinskog intelektualca koji je živio i djelovao na prijelazu iz XVIII. u XIX stoljeće, a koji se poput većine svojih suvremenika obrazovao u Italiji te je pisao na talijanskom jeziku. Vincenzo Drago bio je pristaša purističke struje Antonija Cesarija. Talijanski jezik Ottocenta smatrao je iskvarenim jezikom koji se može ponovno oplemeniti samo povratkom čistom jeziku velikih trecentista. U svojim djelima najveću je pažnju posvetio jeziku čija je arhaičnost i kićenost izazvala niz reakcija i kritika u Dalmaciji i Italiji, a svoje je jezične stavove argumentirao i branio u predgovorima kapitalnog, iako nikad dovršenog djela u šest svezaka Storia dell'antica Grecia. Osnovna pretpostavka je da se talijanski jezični purizam uspio materijalizirati u najčišćem obliku upravo izvan matične domovine u djelima onih autora koji su, poput Drage, talijanski naučili kao knjiški jezik te su se njime služili kao jezikom kulture. Polazeći od ove pretpostavke cilj je definirati Dragova poimanja talijanskog jezika i smjestiti ih u širi kontekst tadašnjih purističkih kao i općenito jezičnih tendencija u Italiji, te utvrditi i analizirati purističke elemente u Dragovom jeziku dovodeći ih u vezu s onima prisutnim u jeziku njegovih talijanskih uzora. Pri analizi autorica se poslužila komparativnom metodom polazeći od tadašnjih normativnih djela i rječnika te radova talijanskih lingvista koji su se bavili jezičnom rekonstrukcijom tekstova puristički orijentiranih autora. Jezična analiza provedena je na ortografskoj, fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini, a posebna pažnja posvećena je Dragovim leksičkim rješenjima. Uzevši u obzir usklađenosti Dragovog jezika s tadašnjim normativnim djelima purističke orijentacije te brojne značajke svojstvene arhaičnom i toskanskom književnom jeziku prisutne na svim analiziranim jezičnim nivoima, autorica potvrđuje da je Drago zastupanu jezičnu teoriju dosljedno provodio u svojoj jezičnoj praksi. Određena odstupanja od strogih purističkih postulata prisutna su na nivou sintakse, a očituju se u težnji k linearnijim rečenicama progresivne strukture kojima je Drago nastojao eliminirati preduge rečenice boccacciovskog tipa. Na svim ostalim nivoima jezika imitacija arhaičnih elemenata i elemenata toskanskog književnog jezika potvrđuje gotovo apsolutnu odanost osnovnim načelima purizma.

Vincenzo Drago ; purizam ; arhaični talijanski jezik ; književni toskanski jezik ; ortografska ; morfološka ; sintaktička i leksička analiza

nije evidentirano