hrvatski

Tradicija i inovacija u Šegedinovu eseju "O našoj kritici"

Odvajanje od proskribirane socrealističke poetike Šegedin nastavlja, nakon dvaju romana, i na metakritičkom (teorijsko-estetičkom) planu. Poznati esej s Drugoga kongresa pisaca Jugoslavije temeljni je tekst suvremene hrvatske književnokritičke prakse, njezin tekst-počelo, uporište djelatnog odljepljivanja od olovne preskripcije soc-režima i njezinih kulturnih i književnih stražara. "O našoj kritici" pokazuje mjeru odgovornosti hrvatskoga intelektualca za slobodu umjetničke riječi i njezinu sudbinu u agresivnom političkom i ideološkom kontekstu (osobni akt otpora i nepristajanja). Prvenstvo u tom smislu, dakako, pripada Šegedinu, a ne Krleži, što je književna povijest (napokon) nedvosmisleno utvrdila. U radu se pokušavaju pronaći mjesta koja Šegedinovu optiku povezuju s nasljeđem prethodnih književnih razdoblja i u njima zagovaranih i operativnih poetika. To se napose odnosi na estetičke i programske zahtjeve iznesene za moderne i hrvatske književne avangarde, odnosno na stavove/refleksije kritičara i književnika koji su neposredno prethodili Šegedinovu eseju, a to su bili autori koji su stvarali od 1941. do 1945., za markirana endehazijska režima.

hrvatska književna kritika; povijest hrvatske književne kritike; hrvatska esejistika; estetika; teorija književnosti; socrealizam; modernizam

nije evidentirano