hrvatski

"Crna perspektiva prostora" u Šegedinovu romanu Djeca božja

Ispuštanje analize prostora i prostornosti u književnopovijesnim istraživanjima dovodi do nastajanja "rupa" unutar discipline. Međutim, u današnje vrijeme interdisciplinarnosti, svjedoci smo takozvanog "spacijalnog zaokreta" - obnovljenog zanimanja za prostornost u društvenim i humanističkim znanostima. Stoga dugo zanemarivano pitanje prostora u znanostima koje se bave čovjekom dolazi u središte aktualne teoretske misli. Utemeljen na tri moguća modela prisutnosti prostora u književnim djelima koja nudi Stipe Grgas: osjećaju mjesta, horizontu prostora i teritorijalnosti te na članku koji je napisao danski kulturalni semiotičar Svend E. Larsen, u kojem je riječ o nekoliko struktura koje su na djelu u nacionalnom krajoliku, ovaj rad nastoji analizirati ulogu i funkciju različitih vrsta prostora u Šegedinovu romanu Djeca božja (1946.), naglašavajući da je inzularno i ruralno životno iskustvo u ovom romanu prikazano egzistencijalnom metaforikom. Također, u djelu uočavamo i određene modernističke literarne postupke, poput transformacije i antropomorfizacije prostora te miješanja vanjskog prostora s unutarnjim prostorima triju glavnih pripovjednih svijesti: dječaka Stakana, učitelja i Antunice.

Petar Šegedin; Djeca božja; prostornost; ruralni i inzularni elementi; osjećaj mjesta; unutarnji svjetovi junaka

nije evidentirano