hrvatski

Suvremeni polimerni materijali za pakiranje mesa - polietilen

Povećana potražnja za sigurnijim i dugovječnijim proizvodima potakla je razvoj nove i napredne ambalaže. Obavezni uvjet koji ambalaža mora zadovoljiti je da očuva okus hrane, međutim u nekim slučajevima pojedine vrste plastičnih materijala mogu reagirati s tvarima u hrani što rezultira neželjenim posljedicama (gubitak ili promjena okusa hrane, oksidacija, rast mikroorganizama i oštećenje ambalaže). Zbog svih navedenih utjecaja vrlo je važno proučiti svojstva i prikladnost pojedinog polimernog materijala za pakiranje hrane. Ambalaža za ovu namjenu mora osigurati otpornost hrane prema neželjenim utjecajima, a ujedno mora biti dobro dizajnirana te kao takva, kupcu olakšati njenu upotrebu. Tako primjerice materijal za pakiranje mesa mora prvenstveno zadovoljavati higijenske uvjete, ali istovremeno mora biti i vizualno atraktivan i praktičan. Da bi se navedeni uvjeti postigli, meso se prije pakiranja mora podvrgnuti određenim predobradama (visokotlačna prerada – HPP i/ili modificirano atmosfersko pakiranje – MAP) prije vakuumskog pakiranja u polimerni materijal. Od brojnih polimernih materijala koji se danas koriste u ambalažne svrhe, za pakiranje mesa najčešće se koriste polietilen (PE) i polipropilen (PP) zbog mogućnosti dobrog prianjanja uz proizvod i nepropusnosti na vodu. Najveći iskorak u pakiranju hrane učinjen je kada je ambalaža pretvorena iz „pasivne“ u „aktivnu“. Ovaj pojam podrazumijeva uvođenje specifičnih tvari u materijale za pakiranje da bi se održala ili produljila trajnost i kvaliteta proizvoda. Tako se često kao punila za polimerne materijale koriste nanočestice. Polimerni nanokompoziti mješavine su polimera s anorganskim ili organskim punilima različitih oblika (vlaknasta, sferična, slojevita). Nastoji se postići jednolika raspodjela nanočestica u polimernoj matrici kako bi se postigla vrlo velika međufazna površina matrica/punilo, čime se mogu poboljšati mehanička, toplinska i barijerna svojstva materijala. Osim nanočestica koje poboljšavaju mehanička svojstva, postoji još nekoliko tipova nanopunila koja su odgovorna za ostala svojstva materijala, kao što su antimikrobna aktivnost, a mogu se koristiti i kao biosenzori. U ovom su radu istraživani su uzorci polietilena (PE) u koje su dodani zeolit (T-MAZ 7), nanoglina (Cloisite 20A) i nanopunilo kalcijev karbonat. Uzorci su ekstrudirani na dvopužnom ekstruderu, a ispitci za mehanička svojstva (prekidna čvrstoća i prekidno istezanje) pripremljeni su prešanjem pri temperaturi od 190°C. Toplinska stabilnost polietilenskih nanokompozita praćena je termogravimetrijski (TGA) u inertnoj atmosferi dušika, pri brzini zagrijavanja od 5°C/min u temperaturnom području od 25 do 550 °C. Dodatkom nanopunila primijećena je povećana toplinska postojanost polietilenskih nanokompozita, a posebno je to vidljivo kod uzoraka pripremljenih u kombinaciji sva tri punila ; PE/2Z/3C/1Pcc i PE/2Z/1C/3Pcc.

polimerni materijali za pakiranje; pakiranje mesa; polietilenski nanokompoziti; toplinska stabilnost

nije evidentirano