Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 508625

Osebujno mjesto austrijske Istre: lupoglavski kraj u srednjem i novom vijeku


Bertoša, Slaven
Osebujno mjesto austrijske Istre: lupoglavski kraj u srednjem i novom vijeku, Zagreb: Srednja Europa d. o. o., 2011 (monografija)


Naslov
Osebujno mjesto austrijske Istre: lupoglavski kraj u srednjem i novom vijeku
(A Distinctive Place od Austrian Istria: the Region of Lupoglav in the Middle Ages and Modern World)

Autori
Bertoša, Slaven

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Srednja Europa d. o. o.

Grad
Zagreb

Godina
2011

Stranica
257

ISBN
978-953-6979-77-6

Ključne riječi
Lupoglav; Istra; srednji vijek; novi vijek
(Lupoglav; Istria; middle Ages; modern world)

Sažetak
Feudalna gospoštija Lupoglav smještena je u sjeveroistočnom dijelu Istre i najsjeverniji je posjed Kuće Austrije na poluotoku. Obuhvaćala je područje Semića, Gorenje i Dolenje Vasi, Lesišćine i Lupoglava, glavnog središta po kojem je i dobila ime. Tijekom prošlih stoljeća ovo je važno križište starih puteva imalo veliko značenje. Smatra se da je već oko 1000. godine na tom mjestu postojala utvrda iz koje se moglo kontrolirati trgovačke putove koji su tuda prolazili. Prvi je spomen Lupoglava u diplomi o darivanju nekih sela i utvrda istarskom markgrofu Ulrichu od strane Henrika IV. god. 1064., kada je mjesto zabilježeno kao Lompaga, iako i danas neki stručnjaci taj termin ne poistovjećuje s Lupoglavom. Povjesničar Bernardo Benussi navodi da se u diplomama iz 1102. kaštel bilježi kao castrum Mahrenfels, 1264. kao castrum Lupoglau, a obližnja Gorenja Vas kao Ober Lupoglau. God. 1374. Pazinsku su knežiju dobile austrijske vojvode, a alodijalna gospoštija Lupoglav pripala je goričkoj obitelji Eberstein. Koncem XIV. stoljeća kao njezina se vlasnica spominje Anna Eberstein, koja je u dobi od 22 godine postala udovica, a malo poslije udala se za kapetana Pazinske knežije Güntera Herbersteina, kojega je 1409. proglasila nasljednikom svojih dobara. God. 1525. braća Georg, Sigismund i Wilhelm Herberstein pregovarala su o ustupanju gospoštije češkom kralju i austrijskom nadvojvodi Ferdinandu I., od kojeg su u zamjenu trebala dobiti štajersku grofoviju Neitberg. Upravljanje Lupoglavskom gospoštijom nadvojvoda je privremeno povjerio pazinskom kapetanu Jakobu Der Düru, a zatim ju je 1527. ustupio senjskom kapetanu Petru Kružiću. God. 1634. gospoštiju je za 42000 florina kupio pravnik i barun Pompeo II. Brigido, koji je umro 1640. u Grazu, u dobi od samo 45 godina. Budući da nije bio oženjen i nije imao vlastitih nasljednika, lupoglavski je posjed ostavio braći Lorenzu i Girolamu. U vlasništvu te obitelji Lupoglav je ostao više od dva i pol stoljeća. Jedan od najuglednijih žitelja kaštela bio je Pompeo IV. Brigido, kojeg je 1777. carica Marija Terezija imenovala grofom. U svojoj je ljetnoj rezidenciji on racionalizirao poljoprivredu i 1775. u njoj počeo uzgajati angorske koze te egipatske i merino ovce. Tako je Lupoglav postao prosperitetno imanje, na kojem je sve poslove vodio poseban upravitelj. Nasljedna linija Lorenza Brigida postala je važna u vrijeme potomaka njegovog drugog unuka Pompea III. i praunuka Giovannija Girolama, čiji je sin Pompeo IV. od 1782. do 1803. bio tršćanski upravitelj i svakako najugledniji član obitelji. Pompea IV. Brigida naslijedio je sin Paolo, a njega unuke Paolina i Fernanda Brigido, koje su 1883. svoje lupoglavske posjede prodale Tommasu Sottocoroni iz Vodnjana. Današnji lupoglavski kaštel više izgleda poput gospodarske zgrade, a nalazi se na malo povišenom položaju ispod brda. Sastoji se od čvrste pravokutne građevine na dva kata, oko koje se nalaze zidine. Na uglovima postoje četiri zdepaste kule, koje malo proviruju izvan zidina. U pomoćnoj zgradi u prizemlju još je uvijek vidljiv stari zatvor, u kojem su se vjerojatno nalazili posljednji feudalni podanici, koji su 1847. podignuli pobunu protiv svojega gospodara. Nije poznato na koji je način stara lupoglavska utvrda tako brzo propala, da je od nje ostala samo hrpa ruševina. Neki smatraju da je nastradala u požaru, drugi misle da ju je pogodio potres. U svakom slučaju, njezine su ruševine u velikoj mjeri poslužile pri gradnji novoga kaštela. Kada je oko 1680. barun Johann Weickhard Valvasor proputovao sjevernu Istru, često crtajući svojom rukom panoramu istraženih lokaliteta, stari je lupoglavski kaštel još stajao neoštećen na svojemu mjestu. Imao je visoke zidine i čvrste kule, a do njega se stizalo krivudavim putom koja je išao uz brdo. rošlost Vranje vezuje se za tri nukleusa (stari kaštel, Baričevići i današnja Vranja), od kojih posljednja dva i danas postoje kao naseljena mjesta. Stara je utvrda nastala na strateški vrlo zanimljivome i iznimno važnome mjestu, jer je smještena na uskoj izbočenoj stijeni s tri strane okruženoj provalijama kojima teku bujice potoka koje se slijevaju s Učke. Kaštel nije imao ni oblik ni izgled feudalnog dvorca, već je bio isključivo vojna utvrda za obranu stanovnika. Oko 1700. već je bio u ruševinama. U Državnom arhivu u Veneciji u fondu “Provveditori sopraintendenti alla Camera dei Confini”, nalaze se stari spisi o pljački Lupoglava, kaštela u Austrijskoj Istri. Pohod je obavljen iz Trsta, a u njemu su sudjelovali mletački podanici. Iako se dogodio 13. studenog 1782., iz sačuvanih se dokumenata uočava da je sudski proces o njemu trajao više godina, a završio je u siječnju 1786. Opširna dokumentacija o pljački Lupoglava sadrži niz spisa o ovom neugodnom događaju, koji je značajno opterećivao tadašnje mletačko-austrijske odnose. Važan dio lupoglavskog područja predstavlja i planina Učka, koja je tijekom prošlosti oduvijek bila moćna prirodna prepreka, posebice u prometnim vezama između Istre i njezinog zaleđa. Istaknuti i osamljeni položaj brda neprestano je privlačio pozornost mnogobrojnih putopisaca, istraživača i znanstvenika iz čitave Europe. U XVIII. stoljeću Učku su posjetili mletački botaničar Zanichelli, te francuski liječnik i prirodoslovac Hacquet koji je službovao u Ljubljani. U XIX. stoljeću pohodili su je tršćanski botaničar Tommasini, član engleskog poslanstva u Beču Stranways, znameniti njemački botaničar Reichenbach, te riječki profesor Lorenz. God. 1838. na Učku je stigla ekspedicija koju je osobno vodio saski kralj Fridrik August, a u kojoj se nalazio i pukovnik Jelačić, kasnije hrvatski ban. Od arhivskih vrela o ovom kraju ne smije se izostaviti ni dokument o prodaji lupoglavskog kaštela, koju je 1895. započeo tadašnji vlasnik, Tommaso Sottocorona iz Vodnjana. Tri stranice teksta sastavljene su talijanskim jezikom, lijepim i čitljivim rukopisom. Dokumentu je priložen i detaljni crtež kaštela i njegovog područja. U omjeru 1 : 2880 predstavlja čitavo zdanje: prizemlje, prvi i drugi kat. Važno je naglasiti da su ucrtani i putovi: s istoka prilazna cesta iz Vranje, a sa zapada cesta za Roč i Buzet. Ubilježena je i carsko-kraljevska istarska državna željeznica, koja kaštel okružuje s tri strane. U Državnom arhivu u Rijeci postoje topografski crteži sjeverne i sjeveroistočne Istre iz druge polovice XIX. stoljeća. Na njima je ucrtano i lupoglavsko područje. Crteži su važni jer predstavljaju temelj za buduća kartografska istraživanja i stvaranje suvremenih zemljovida. Osim toga, sadrže niz dragocjenih podataka za povijesnu toponimiju tog područja (primjerice, ekonime, oronime i sl.). Interesantno je proučiti i teme iz prošlosti triju sela Lupoglavštine. Brest pod Učkom (590 m nadm. vis.) smješten je na jugoistočnom dijelu Ćićarije, na visoravni iznad ceste koja povezuje Lupoglav i Matulje, ispod obronaka brda Šebrn (818 m). U prošlosti je pripadao vranjskom području, a u XVI. je stoljeću koloniziran morlačkim žiteljstvom (tzv. Ćićima). Na njegovom području postoji niz zanimljivih špilja i gradina. U srednjovjekovnim se vrelima rijetko spominje, a češće je zabilježen u novom vijeku, posebice u urbarima Pazinske knežije. Semić (535 m nadm. vis.)ima crkvu sv. Lovre, s 14 m visokim zvonikom. U srednjem je vijeku bio kapelanija Tršćanske biskupije, a prema biskupskom izvješću Antonija Marenzija iz 1650. Božju je službu u njemu obnašao župnik iz Roča. Kada su 5. svibnja 1275. (tj. 1325., prema nekim tumačenjima) akvilejski patrijarh Raimondo Della Torre i gorički grof Albert sklopili sporazum o međusobnim granicama, Semić je – poput Vrha, Sovinjaka, Gologorice i Krbuna - zabilježen kao posjed Mainarda od Schwarzenburga, vazala grofa Alberta Goričkog. Selo se ponovno spominje 1327. kao posjed akvilejske crkve u rukama Corrada Schwarzenburgškog. Zabilježen je i 1409., kada su se određivale granice između Roča i Lupoglava, tada u vlasništvu Günthera Herbersteina. Prema izvješću rašporskog kapetana Bernarda Tiepola, Semić su 1618. spalili mletački vojnici, koje su vodili Scipione, Verzo i Marco Verzi. U tim je sukobima veliku važnost imala cesta koja povezuje Semić i Roč. Spomenut u radovima povjesničara i arheologa koji proučavaju istarsku prošlost, Semić i danas privlači pozornost različiutih stručnjaka. Lesišćina je naziv za 19 zaselaka na brežuljkastom području, oko 5 km jugozapadno od Lupoglava, na nadmorskoj visini od uglavnom oko 300 do 400 m. Glavni je sakralni objekt tog područja crkva sv. Stjepana prvomučenika, sagrađena vjerojatno na mjestu starije crkve sv. Petra koja je srušena. Smještena je na povišenom položaju, na nadmorskoj visini od 333 m. Pripada župi sv. Martina biskupa sa sjedištem u Dolenjoj Vasi. Lesišćina se spominje u istim povijesnim vrelima gdje i Semić, a u tom su smislu najznačajniji gospoštijski urbari. I njezini žitelji sudjelovali su i u poznatoj Lupoglavskoj buni 1847., kada su u čitavoj Habsburškoj Monarhiji trajno ukinuti feudalni odnosi. O prošlosti područja Lesišćine ne postoji ni danas niti jedan zaseban uradak, pa se ono u pojedinim člancima spominje uglavnom samo usputno, kao dio lupoglavskog područja. Oko ruševina starog kaštela Lupoglava i danas su uočljivi dijelovi obrađenog kamena, temelji kuća i obrambenih rovova, a pronađene su i cigle s nekadašnjeg krova te ulomci keramike. Postoji i tajnovita legenda o zakopanoj kočiji s blagom, koju ponekad vole ispričati tamošnji žitelji. Bogata lupoglavska baština još uvijek nije istražena do kraja, a valja se nadati da će u budućnosti uslijediti i njezina kvalitetnija valorizacija.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
101-1012647-2613 - Povijest zapadne Hrvatske (Istra, Kvarnersko primorje, Gorski kotar, Lika) (Petar Strčić, )
303-3030822-0814 - Istarsko društvo XVI.-XIX. stoljeća: povijesne i kulturološke teme (Slaven Bertoša, )

Ustanove
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti,
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli

Profili:

Avatar Url Slaven Bertoša (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Bertoša, Slaven
Osebujno mjesto austrijske Istre: lupoglavski kraj u srednjem i novom vijeku, Zagreb: Srednja Europa d. o. o., 2011 (monografija)
Bertoša, S. (2011) Osebujno mjesto austrijske Istre: lupoglavski kraj u srednjem i novom vijeku. Zagreb, Srednja Europa d. o. o..
@book{book, author = {Berto\v{s}a, S.}, year = {2011}, pages = {257}, keywords = {Lupoglav, Istria, middle Ages, modern world}, isbn = {978-953-6979-77-6}, title = {A Distinctive Place od Austrian Istria: the Region of Lupoglav in the Middle Ages and Modern World}, keyword = {Lupoglav, Istria, middle Ages, modern world}, publisher = {Srednja Europa d. o. o.}, publisherplace = {Zagreb} }