hrvatski

Katoličko razumijevanje jedinstva i zajedništva kršćana

Katolici se, kao i pripadnici drugih crkava, prema pitanju jedinstva i zajedništva postavljaju između dvije krajnosti: od fobičnosti i isključivosti na jednoj strani, do relativizacije svih razlika na drugoj strani, kao da bi sva pitanja s obzirom na jedinstvo i zajedništvo bila zapravo već riješena i utoliko irelevantna. Katolički nauk je da temeljno jedinstvo među crkvama već postoji, ali postoje i zasjekline u to jedinstvo, zasjeci, udarci, uleknuća i rane, koje narušavaju cjelovitost i potpunost toga jedinstva. Umjesto o raskolu, o odijeljenoj braći i nepostojanju jedinstva primjerenije je govoriti o stanju nepotpunog i(li) nesavršenog jedinstva. Budući da je ono što kršćane povezuje veće od onoga što ih razdvaja, onda je ne samo primjerenije nego i točnije druge kršćane opisivati i nazivati po onome što je veće (jedinstvo), nego li po onome što je manje (razdvojenost) i to treba zaživjeti i u praksi na svim razinama. Kod ekumenizma kao nastojanja oko punog ili dostatnog jedinstva i zajedništva ne radi se o tome da se uspostavi sada potpuno nepostojeće jedinstvo, nego o tome da se još i već postojeće jedinstvo: 1. živi i ostvaruje kroz primjerene stupnjeve međukršćanskog zajedništva i 2. upotpuni, usavrši do te mjere da među crkvama bude moguće i vidljivo zajedništvo oltara (Euharistije i pričesti) i propovjedaonice (navještaja). Kršćanstvo ili je ekumensko ili nije kršćanstvo. Crkva Kristova ili je “una sancta”, “jedna sveta”, ili je u ozbiljnom kršenju Kristove u Svetom Pismu izražene volje. Jedinstvo postoji - treba ga prepoznavati. Jedinstvo nije potpuno - treba ga upotpunjavati. Nepotpuno jedinstvo je tu i ono omogućuje nepotpuno zajedništvo “in sacris”, u sakramentima, u svetome. Rast jedinstva gotovo proporcionalno omogućuje rast ostvarivanoga i življenoga zajedništva. Življeno zajedništvo daje vjerodostojno svjedočanstvo svijetu o Kristu i o Bogu jedinstva i ljubavi i omogućuje učinkovitiju (re)kristijanizaciju svijeta i njegovo prožimanje radosnom viješću (nova evangelizacija). No preduvjet bez kojega puno jedinstvo neće biti ostvarivo jest “duhovni ekumenizam”, ekumenizam duhovnog iskustva i istinskog prianjanja svih kršćana uz Krista. Tek ekumenizam stvarnog iskustvenog zajedništvovanja s Njime omogućuje nalaženje i kršćanske braće i sestara u Njemu i zajedništvovanje i s njima. Ekumenski se put na taj način ukazuje kao put ozdravljanja i obnove svjetskog kršćanstva.

jedinstvo; zajedništvo; interkonfesionalnost; kriteriji crkvenosti; “communicatio in sacris”; “interkomunija”

Rad je u cjelini objavljen i na engleskom jeziku. With regard to the question of unity and fellowship, Roman Catholics, like members of other Christian churches, find themselves between two extremes: on the one side is phobia and exclusivity, and on the other all differences are relative making all questions related to unity and fellowship actually already resolved and therefore irrelevant. The Catholic position is that foundational unity among Christians already exists, but that lacerations in the body of unity also exist ; lacerations, blows, indentations and wounds which mar the wholeness and completeness of that unity. Rather than talking about a schism, alienated brethren and the absence of unity, it is more appropriate to speak of the state of incomplete and/or imperfect unity. Since that which connects Christians is greater than that which divides them, it is not only more appropriate but also more correct to describe other Christians and designate them by that which is greater (unity) rather than by that which is lesser (dividedness). This must become reality and enter into general practice at all levels. With regard to ecumenism as an effort towards complete or sufficient