Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 50740

O problemu autoktonosti alepskog bora (Pinus halepensis Miller) u Hrvatskom primorju


Trinajstić, Ivo; Pavletić, Zinka; Kamenjarin, Juraj
O problemu autoktonosti alepskog bora (Pinus halepensis Miller) u Hrvatskom primorju // Zbornik sažetaka priopćenjasedmog Hrvatskog biološkog kongresa / Lubešić, Nikola (ur.).
Zagreb: Hrvatsko biološko društvo, 2000. str. 257-258 (predavanje, međunarodna recenzija, sažetak, znanstveni)


Naslov
O problemu autoktonosti alepskog bora (Pinus halepensis Miller) u Hrvatskom primorju
(About the problem of autochtony Aleppo pine (Pinus halepensis Miller) in the Croatian littoral)

Autori
Trinajstić, Ivo ; Pavletić, Zinka ; Kamenjarin, Juraj

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
Zbornik sažetaka priopćenjasedmog Hrvatskog biološkog kongresa / Lubešić, Nikola - Zagreb : Hrvatsko biološko društvo, 2000, 257-258

Skup
Hrvatski biološki kongres

Mjesto i datum
Hvar, Hrvatska, 24-29.09.2000

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Međunarodna recenzija

Ključne riječi
Alepski bor; autoktonost; Hrvatsko primorje
(Allepo pine; autochtony; Croatian littoral)

Sažetak
Tijekom palinoloških istraživanja na otoku Mljetu, Beug (1961, 1962) ustanovljava da se polen alepskog bora u polenskom dijagramu pojavljuje istovremeno s polenom oraha i žitarica, pred nekih 3000 godina, upravo tijekom grčke kolonizacije našeg dijela Jadrana, pa bi prema tome gledištu (usp. Beug 1967, 1975) alepski bor bio kod nas antropokoran i na temelju toga bio je uvršten u skupinu helenopaleofita (usp. Trinajstić, 1975). Analizom areala niza taksona, kao i florističkog sastava različitih oblika vazdazelene vegetacije, Trinajstić (1972, 1973, 1975, 1977) pretpostavlja da je vazdazelena šumska vegetacija ili bar njeni najvažniji elementi, na našim obalama Jadrana mogla preživjeti posljednju, würmsku, glacijaciju u refugijima i da se je mogla iz tih refugija poboljšanjem klimatskih prilika u holocenu ponovo proširiti. Trinajstić (1995) smatra da su postojala bar dva refugija i to viški i lastovski, te jedan slabiji, dubrovački refugij.Alepski bi bor na na Lastovu, Sušcu, Visu, Svecu i Korčuli mogao biti autokton, iako sve njegove sastojine na tim otocima ne moraju biti prirodne. Usporedbom sastojina alepskog bora u Hrvatskom primorju (Horvatić, 1958, 1963; Trinajstić, 1968, 1977, 1988, 1993; Pavletić, 1974; Rauš & al., 1992; Trinajstić & Kamenjarin, 1998) sa sastojinama alepskog bora u ostalom dijelu Sredozemlja (usp. Krause & al., 1963; Agostini, 1964; Loisel, 1971, 1976; De Marco & Caneva, 1984; De Marco, Veri & Caneva, 1984; Nahal, 1985; Quezel, 1985; Kaabeche, 1995) alepski bor se u Hrvatskom primorju ponaša kao autohton te se može pretpostaviti da je on preživio glacijaciju (Trinajstić, 1975). Autoktonost alepskog bora iz Hrvatskog primorja potvrdila su i palinotaksonomska istraživanja polena alepskog bora iz Hrvatskog primorja (Kamenjarin, 2000).Naime, multivarijatna analiza morfoloških značajki polena pokazala je da se hrvatske populacije alepskog bora u potpunosti razlikuju od grčkih, ali i od talijanskih populacija.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Biologija



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
119119

Ustanove
Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb