hrvatski

Asimilacije na granici fonoloških riječi unutar govorne riječi

Temeljno je pitanje u razumijevanju mehanizama govorne proizvodnje dihotomija između glasnika i fonema. U skladu sa zakonima koartikulacije te različitim stupnjevima adaptacije i asimilacije govornih segmenata, fonem se može realizirati različito. Na tragu različitih teorija svjetskih znanstvenika, koje utvrđuju pripadaju li asimilacija i koartikulacija kvalitativno različitim ili sličnim procesima, ovaj rad pokušava definirati ta dva procesa. Rad istražuje provođenje sljedećih glasničkih asimilacija: 1. izjednačavanje šumnika po zvučnosti, 2. izgovaranje jednoga umjesto dvaju jednakih suglasnika, 3. neizgovaranje [t] i [d] ispred poluzatvornih, 4. neizgovaranje [t] i [d] u skupini /st/, /št/, /zd/, i /žd/, 5. sliven izgovor dvaju fonema, 6. izgovaranje /n/ kao [m] ispred [p], [b] i [m], 7. izgovaranje posebnih alofona, te 8. palatalizaciju piskavih /s/, /z/ i /c/ ispred nepčanih zaprječnih suglasnika. U prvom dijelu istraživanja dvadeset ispitanika, deset govornih profesionalaca i deset govornih neprofesionalaca čitali su rečenice zasićene svim mogućim suglasničkim spojevima u hrvatskom jeziku (N=236), koji podliježu asimilacijskim zakonitostima na trima granicama unutar govorne riječi: morfemskoj, jezično-pravopisnoj i fonološkoj granici. Nakon toga snimljen je spontani razgovor istih ispitanika. Suglasnički spojevi koji podliježu asimiliranju izdvojeni su, verificirani i statistički obrađeni. U drugom dijelu istraživanja snimljeno je 10-tak sati televizijskog informativnog programa. Na tom je materijalu također analizirana razlika u provođenju asimilacija između govornih profesionalaca i neprofesionalaca, u čitanju i u govorenju. Rezultati oba dijela istraživanja potvrđuju pretpostavke da će bolje asimilirati govorni neprofesionalci od profesionalaca, da će se bolje asimilirati u spontanom govorenju nego u čitanju, te da će se promjene na 1. granici na neki način izdvajati od promjena na 2. i 3. granici. Dobiveni rezultati potvrđuju preporuku da se u našem, fonološkom pisanju, pri pisanju treba usredotočiti na lik riječi kakav imamo u mislima, a da se pri glasnom čitanju treba postaviti u stanje prirodnoga govora kojim se obraćamo slušačima. Pri tome treba zaboraviti pomisao da je svako slovo uvijek poseban baš taj glasnik i da ga treba uvijek jednako izgovarati kao što je u pismu jednako.

asimilacija; koartikulacija; glasnik; fonem; granice riječi; čitanje; spontani govor; profesionalni govornici; neprofesionalni govornici

nije evidentirano