hrvatski

Kako govore legice i lege?

U radu se analizira govor stanovnika Osijeka u odnosu na naglasni sustav općega hrvatskoga jezika te se pokušava utvrditi koliko je njegovo odstupanje od hrvatskoga standarda s obzirom na klasični, prihvaćeni i prihvatljivi tip (klasifikacija prema Škarić, 2007). Novija istraživanja (Benić, 2007 ; Varošanec-Škarić i Kišićek, 2009) ukazuju da osječki govor ima neka specifična obilježja putem kojih drugi govornici prepoznaju osječku prozodiju. Ipak, kada govorimo o procjeni indeksikalnih osobina govornika iz Osijeka, nije presudilo geografski određeno dijalektalno podrijetlo koliko stereotipne vanjske indeksikalne osobine vezane uz regionalnost govora. Prethodna istraživanja koja su se bavila osječkim govorom više su se koncentrirala na njegovo podrijetlo te smještanje osječkoga u određenu dijalektalnu skupinu (Pavičić, 1953, Lisac, 2003), leksik (Sekereš, 1978, 1979), promatranje prirode naglasaka prema paradigmama (Benić, 2007) ili subjektivni akustički doživljaj kvalitete govornika iz Osijeka (Varošanec-Škarić i Kišićek, 2009) nego na sam izgovor. Cilj ovog rada je vidjeti koliko je prihvaćen i dopušten ostvaraj neštokavske osnove u organskom govoru Osječana koji su primarno štokavskoga podrijetla. Također, cilj je prikazati osobine osječkoga naglasnoga sustava, naglasak u riječima, preskakanje i prenošenje naglasaka na prednaglasnice, naglašavanje u riječima stranoga porijekla, ton i trajanje naglasaka. Analiza je provedena na korpusu od 57 osoba od 18- 68 godina, u trajanju od preko osam sati. Rezultati očekivano pokazuju da i dalje velika većina Osječana koristi odlike prihvatljivoga tipa općega hrvatskoga jezika koji prema Škariću (2007) nastaje spontano u komunikaciji između govornika kojima je organska osnovica čakavska, kajkavska i štokavska i ubrzano se razvija zahvaljujući u prvom redu migracijama i urbanizaciji stanovništva te javnim glasilima i koji se oblikovao prema sociolingvističkim zakonitostima, a ne kao neposredni rezultat normativističke jezične politike. U osječkom govoru pojavljuju se sva četiri naglaska, relativno visok zanaglasni slog iza uzlaznoga naglaska i duljenje kratkoga naglašenog sloga, relativno dosljedno prebacivanje naglasaka na prednaglasnicu, jednosložan izgovor dugoga jata, samoglasnički r ostvaruje se i dugo i kratko, ali se često krati, javljaju se dugi i kratki zanaglasni slogovi, uz često kraćenje dugih i neutraliziranje razlika.

prozodija; Osijek; naglasna standardizacija

nije evidentirano