hrvatski

Vrijeme spomenika. Skulpturalni, arhitektonski, urbanistički i drugi načini obilježavanja Domovinskog rata

Specifičan snažan ideološki naboj, koji je u interpretacijama poslijeratnih umjetnika na području svih europskih zemalja pa i bivše Jugoslavije često bio predočen apstraktnim spomenicima koji su sadržavali univerzalan značaj simbola (pobjede, slobode, progresa) naslijeđe je koje svjedoči o singularnoj povijesti, zajedničkom cilju i jedinstvenim zbivanjima na koja treba podsjećati. Tijekom vremena mnoga su takva spomenička mjesta postala dijelom »neželjene baštine« (A. Riegl) koja je novonastale političke režime i promijenjene državne formacije Istočne Europe iritirala podsjećanjem na srušene ili napuštene (ideološke) vrijednosti. Nacionalna spomenička baština svjedoči o slobodnom razvitku umjetničkih ideja, no u posljednjih petnaestak godina malo je primjera koji na suvremen način preispituju odnos prema procesu i načinu komemoriranja. Kritička analiza spomenika i dekonstrukcija njegove metode pomoću koje bi se postiglo odmicanje od uobičajenih načina interpretacije sjećanja kao materijalizirane oznake (mjesta, događaja, osobe) moguće su smjernice autorima onih spomenika koji tek trebaju biti podignuti. Većina izgrađenih počiva na korištenju uvriježenih, pradavnih simbola čije su poruke univerzalne, no njihov je likovni govor retrogradnog karaktera koji se gledateljima obraća kao običnim promatračima, a ne aktivnim sudionicima u zajedničkom prostoru i vremenu. Spomen-obilježja Domovinskog rata svjedoče o intenzivnom procesu zadržavanja simboličkih modernističkih formi ; često se radi o spomenicima koji prisvajaju javni prostor ne ostvarujući nikakvu komunikaciju s okolinom, tretirajući gledatelje kao obične, pasivne promatrače. Njihova brojnost i tipološke karakteristike svjedoče o birokratskom procesu arhiviranja, pa time i institucionaliziranja sjećanja, kojim se ne potiču rješenja koja komuniciraju izravno razumijevanje događaja lišeno monumentalnih spomeničkih gesta. Spomen-obilježja najčešće su riješena kao spomeničke skulpture, dok su arhitektonska, kiparsko-arhitektonska i urbanistička rješenja koja se ne oslanjaju na materijalnost tragova, izravnost bilježenja i vidljivost 'slike' poželjniji, no mnogo rjeđi interpretativni princip.

spomenik; skulptura; arhitektura; urbanizam; javni prostor; Hrvatska; Domovinski rat

nije evidentirano