hrvatski

Republikanski etos Dubrovačke Republike : odgojne teorije i praksa

U ovom radu istražuje se aristokratsko republikansko uređenje Dubrovačke Republike koje je u očuvanju dubrovačkih interesa i cjeline, te socijalizaciji pučanstva. koristilo vrlo raznolike metode. Posebno se pri tome analizira dubrovački odgojni i obrazovni sustav koji je kao i ostali dijelovi društva imao svoju pragmatičnu ulogu i definirane ciljeve. Oficijelno školstvo slijedilo je kulturološki ulogu i funkciju školstva u zapadnim društvima i kroz dubrovački primjer može se podjednako dobro pratiti razvoj školstva i njegova uloga u legitimizirajućim i ostalim procesima u zajednici, prihvaćanju i učvršćivanju normi i vrednota pojedinog društva ili zajednice. Školski sustav i njegovi glavni nosioci kontekstualizirani su u odgojne misli renesanse i humanizma kao dijela šireg kulturnog sustava. Javno obrazovanje u Dubrovniku kao i u drugim gradovima služilo je praktičnim i pragmatičnim svrhama osposobljavanja mladića za trgovinu i za ostale gospodarske i životne uloge. Međutim, obrazovanje je imalo i znatno šire i obuhvatnije ciljeve: odgajalo je mlade plemiće u republikanskom duhu koji nalaže da se vlastelin znade ponašati dok vlada, ali i da se mora pokoravati dok nije na vlasti. S druge strane, građanski sloj i pučani su odgajani u duhu prihvaćanja postojećeg poretka kao jedino mogućeg i najboljeg za sve. I jedan i drugi cilj bili su pravilni građanski odgoj za život u zajednici, te osjećaj pripadnosti toj zajednici i prihvaćanje njenih vrednota i običaja. Tako se stvarala kultura života, satkana od mnogih niti, isprepletenih tradicija, navika, jezika, socijalnih položaja, kulturnih utjecaja Istoka i Zapada. Privid jedinstvenosti davao mu je stabilan i miran život njegovih stanovnika proizašao iz uspješnih trgovinskih transakcija velikog broja svojih žitelja. Ipak, to je bilo dinamično, složeno društvo izloženo snažnim stranim utjecajima i temeljeno na vrlo složenoj narodnosno-jezičnoj i kulturološkoj osnovi. Dubrovnik je svoju identitetsku pripadnost, za razliku od ostalih dalmatinskih gradova morao graditi vrlo obzirno i manje otvoreno. Taj identitet nije bio zbog toga manje izražen, niti oslabljen. Upravo obrnuto, višestruka relacija spram različitih kultura i kulturološko-civilizacijskih utjecaja pojačavala je osjećaj pripadnosti geografskoj cjelini istočne jadranske obale ali i zapadnoj tradiciji. Tome je u bitnom smislu najviše pridonijela stabilnost i kontinuitet vlasti te proklamiranih vrednota za koje su se vlasti zalagale, specifičnog republikanskog etosa temeljenog na kršćanskoj i klasičnoj tradiciji. Dubrovački aristokratski republikanizam koji je imao punu potporu naroda gradio je jedan poseban tip domoljublja – odanost slobodi. Sloboda je bila nosivo načelo, proklamirani cilj i stvarna i simbolička zastava dubrovačke države. Privrženost toj slobodi zajednice i svih pojedinaca, ključno je načelo svakog republikanskog društva, pa i dubrovačkoga. Dubrovnik je slobodu Grada držao identičnom slobodi svakog pojedinca. Istodobno, sloboda pojedinca bila je moguća jedino unutar društva i uloge pojedinca u njemu. Zaštita slobode značila je zaštitu nezavisnosti svih pripadnika zajednice, slobodu biranja vlastitog kneza kao simbola vlasti i relativnu samostalnost u donošenju vanjskopolitičkih odluka.

Dubrovačka Republika; republikanski etos; javno obrazovanje; odgojne teorije; kultura; sloboda.

nije evidentirano