hrvatski

Od domus episcopi do Kule Jankovića. Prostorni razvoj Kule Stojana Jankovića u Islamu Grčkom

Geofizičke karakteristike Islama i njegove okoline pružaju brojne stabilne preduvjete i prednosti kontinuiranoj prisutnosti ljudskih naseobina, dok je geografska važnost područja iskazana i njegovom uklopljenošću u važnu komunikaciju od Nina, antičke Aenone, do Knina. Usprkos tome što u Islamu nikada nisu provedena sustavna arheološka istraživanja, a za većinu nalaza pohranjenih u kolekciji Kule Stojana Jankovića ne postoje precizniji podaci o provenijenciji, nema sumnje da nalazi čine sastavni dio mozaika s lokalitetima u neposrednoj blizini. Sâmo područje Islama nalazilo se u antici po svemu sudeći u sklopu agera municipija Nedinum. U ranom srednjem vijeku inkorporirano je u županiju Luka. Širi areal današnjega Islama u srednjovjekovlju su zauzimala naselja Grgurice, Učitelja Vas, Tršćane, Kačina Gorica, Rejane, Paprčane, Kašić, Rocane, napokon Čerinci. Via Magna cesta vocata tendens per Lucam srednjovjekovna je komunikacija koja je tekla pravcem Nin – Islam – Kašić – Smilčić – Biljani Gornji – Benkovac – Ostrovica – Knin. 8 km duga dionica prolazila je kroz Novigradski distrikt. Istraživanje života današnjega sela Islam, Grčkoga i Latinskoga, u srednjovjekovnom razdoblju bijaše otežano nepoznavanjem srednjovjekovnog toponima toga naselja, koji je u ranomu novom vijeku preslojen novim nazivom „bedem islama“. O tom problemu mnogo se raspravljalo, a tek je N. Jakšić 1985., analizirajući izvornu građu, došao do zaključka kako se Islam u mletačkim aktima, još u XVI. st., spominje kao utvrđeno selo Učitelja Vas te da je to predturski toponim ovog naselja. Jedno od najvažnijih uporišta za proučavanje toponimije Islama jest povelja od 16. kolovoza 1266. kojom Roland, banus totius Sclavonie, daruje ninskoj crkvi pod vodstvom biskupa Samsona II. posjed Četiglavac (Chetiglavaz), precizno definirajući međe. Opisane međe odnose se na toponime područja današnjih naselja Islam Grčki i Islam Latinski. Kolacioniranjem toponimâ registriranih u privilegijima posedarskim knezovima iz 1219. i 1249. sa spomenutim podacima iz 1266. godine, zatim s mletačko-osmanlijskim razgraničenjem od 1576. nadalje, napokon s općom slikom stanja u katastru iz 1826., bilo je moguće precizno rekonstruirati jugozapadnu među veleposjeda posedarskih knezova prema povijesnom teritoriju Islama (odnosno sjeveroistočnu granicu posjeda ninskog biskupa). Utvrđeno je kako se taj limes u dugom razdoblju od XIII. do XIX. st. doslovno nije mijenjao. Neobično je važna činjenica da se Kula Jankovića nalazi upravo na potezu južne međe posjeda biskupa Samsona, na neprijepornoj dionici koja prelazi preko crkve sv. Jurja (na položaju Crkvice, nepunih pola kilometra zapadno od Kule). Domus episcopi Sansonis, biskupova ladanjska rezidencija, tako je vrlo uvjerljivo poistovjećena s današnjom Kulom Jankovića. Učitelja Vas spada u red naselja koja su depopulizirana nakon učestalih osmanlijskih zalijetanja u hrvatski teritorij tijekom XV. i XVI. st. Već prije Ciparskog rata nalazilo se na pograničnom području, kao „ničija zemlja“ između mletačkoga acquisto vecchio i novoformiranog „vilajet Hrvati“. Ferhad-paša Sokolović zauzeo je Učitelja Vas 1570. Doskora je naselje brisano u korist osmanlijske pogranične utvrde usmjerene prema mletačkom posjedu i prikladno nazvane „bedem islama“, Sedd-i islam. Mada Evliya Çelebi u svom putopisu Seyahatname (oko 1631-1670.) pripisuje osnutak ove utvrde Gazi Husrev-begu 1538., zadarski povjesničari Š. Ljubavac i C. F. Bianchi njegovo utemeljenje smještaju mnogo realnije u 1577. Turski kaštel razrušen je iz preventivnih razloga početkom Kandijskoga rata 1647., po naređenju L. Foscola. Linija mletačko-osmanlijskog razgraničenja je na ovoj mikroregiji tekla u neposrednoj blizini nekadašnjeg sela Učitelja Vas, preko Grgurica pa sve do Paljuva. Mirom iz 1669. sultanu je vraćen sav osvojeni teritorij osim malenih dijelova srednje Dalmacije. Upravo su u Islamu 1671. Mahmud-paša i G. B. Nani bilateralno odredili granice Dalmacije nakon Kandijskog rata – linea Nani. Mletački uspjesi, ma kako efemerni, ne bi bili zamislivi bez morlačkog faktora, i nove mletačke oportune politike prema njemu. Izbjegle Morlake Serenissima je u Dalmaciji opskrbljivala potrebnim oružjem, koje su oni potom, „uskočivši“ u stari kraj, koristili protiv Turaka. Vlasnici Kule, obitelj Mitrović-Janković, na povijesnu pozornicu izlaze sredinom XVII. st. te postaju nasljednim upraviteljima Gornjih kotara. Stojan Janković (Mitrović-Janković) 1663. postaje jednim od mjesnih poglavara Posedarja. Za svoje ratne zasluge i lojalnost Republici sv. Marka u leno je 1670. primio posjed srednje veličine u Islamu. Već iduće godine imenovan je zapovjednikom Ostrovice, a 1681. postaje čelnikom Morlaka. Poginuo je u pohodu na Glamoč, Livno i Duvno 1687., i ne vidjevši svoga lena u Islamu. Imanja ninskog biskupa ušla su, čini se, neizmijenjena, u sklop osmanlijskoga Islama nakon 1576. Do 1670. nalazila su se u posjedu Jusuf-age Tunića, a kako su površinom približno odgovarala starom posjedu ninskih biskupa prilično je uvjerljiva pretpostavka o njihovoj prenamjeni u jedan spahiluk za vrijeme osmanlijske ere. Svakako im se barem neko vrijeme prije 1670. međe nisu mijenjale. No „Stojanovi dvori“ kakve danas poznajemo s ovim protagonistom dalmatinske povijesti zapravo nemaju direktne veze (mada u oralnoj, epskoj tradiciji o Stojanu islamska Kula zauzima istaknuto mjesto). Iz rasutih i rijetkih izvora dade se koliko-toliko rekonstruirati skelet zbivanja u XVII. st.: 1647. turski kaštel je razoren ; 1671., za vrijeme sastanka Nanija i Mahmud-paše Islam je još „ruina“, nakon čega se vraća pod osmanlijsku jurisdikciju, da bi ga ovi već 1684. napustili ; Stojan Janković pogiba 1687., a situacija oko Islama je sankcionirana tek krajem rata, 12 g. kasnije. Tek će se nakon Morejskog rata 1699. Jankovići smjestiti na svojim zemljama, što će kulminirati izgradnjom obiteljskih dvora na novostečenim posjedima u stoljećima koja su dolazila. Više indicija nedvosmisleno govori kako jezgru postojećeg sklopa Dvora treba tražiti u zgradama koje je Todorin Dede Janković kupio 1719. Ono što danas nazivamo Kulom Jankovića jedinstven je sklop gospodarskih, fortifikacijskih i rezidencijalnih objekata protegnutih na površini od 4500 m2. Nalazi se na brežuljku zapadno od stare Via Magna koja ga tangencijalno dotiče, južno od Islama Grčkog. Čitav kompleks je obrubljen visokim kamenim zidovima, koji ga ocrtavaju kao nepravilan pravokutnik (80 x 60 m). Unutar njega čitavu sjeverozapadnu trećinu zauzima gospodarsko-rezidencijalno-fortifikacijska jezgra. Ona je oblikovana kao trokrilna građevina s aneksom izvan jugozapadnog ugla. Krila tog cijelog sjeverozapadnog segmenta unutar sebe zatvaraju unutrašnje dvorište, koje je kasnijim podizanjem gospodarskih zgrada uz cijeli sjeveroistočni rub posjeda gotovo posve zatvoreno, s tek malenim prolazom između većeg i manjeg dvorišta. Najstariji dio raspoznaje se u „Staroj kući“ u sredini južnoga krila jezgre. Aneks („Kula“) je oblikovan kao višeetažni toranj, nadvisujući čitav sklop. Čitavim južnim tj. jugoistočnim dijelom prospekta nižu se od jugozapada ka jugoistoku: „Tamnica“ s „Kužinom“, „Kula“, „Stara kuća“ (s glavnim ulazom u stari dio kompleksa) i „Kotarina“. Pretpostavlja se da je najstariji dio same stare jezgre dvokatna zgrada čija su oba prostora natkrivena bačvastim svodom. Njen suterenski dio, „Tamnica“, djelomično ukopan u tlo, koristio se kao podrumska prostorija, a gornji kat, „Stara kužina“, kao kuhinja. Na jugozapadnoj strani te prvobitne jezgre – koja čitava pod nazivom „Kula“ objedinjuje „Tamnicu“, „Staru kužinu“ i „Kulu“ – nalazi se najreprezentativnija prostorija, „Sala“, smještena u jugozapadnom uglu, između „Stare kuće“ i Kule sa „Starom kužinom“ i „Tamnicom“. Djelomično čini nadgradnju „Ćelije“. Sa „Starom kućom“ povezuje ju predprostor nazvan „Ispred Sale“. „Straža“ i „Ispred sale“ tako čine komunikacijsko čvorište cijele strukture Dvora. Spomenutoj građevini pod nazivom „Sala“ pridodan je u zapadnom produžetku tijekom XVIII. st. objekt čije je prizemlje konstruirano od četiri široka luka, jednim dijelom otvorena prema „Maloj avliji“. Ta prostorija, „Ćelija“, je služila kao podrumski prostor. „Ćelija“ se na zapadu nastavljala u dvoetažno južno-jugozapadno krilo, čijom je izgradnjom u XVIII. st. započeto formiranje „Male avlije“, a dvorac zakoračio u transformaciju od jednokrilne u dvokrilnu strukturu. „Mala avlija“ oblikovala se neravnomjerno, u pojedinim potezima objekata koji su markirali njene rubove, sve do posljednje trećine XIX. st. Iz tog vremena datira jednoetažna zgrada („Cimentana kuća“, „Magazin“) koja je, zajedno sa susjednim ekonomskim zgradama, definirala sjeverni odnosno sjeveroistočni potez „Male avlije“. Nasuprotno južno, odnosno jugoistočno krilo kompletirano je izgradnjom „Kotarine“ kao pendanta „Stare kuće“, također u XIX. st. Na taj način je pri kraju tog stoljeća kompleks Dvora činio tlocrt U-oblika, grupiranjem prostora na dvije razine oko „Male avlije“ (s iznimkom „Stare kuće“ kao jedine dvokatnice). Neprekidnim proširivanjem građevine, adicijama koje su ostvarili različiti vlasnici od početka XVIII. st. nadalje, ona je postala trokrilnom rezidencijom oko dubokog pravokutnog dvorišta. Dominantni građevinski volumen, međutim, nije u dnu dvorišta, već lateralno, u masama u uglu, pomaknut u odnosu na glavnu os. Time se tlocrtni princip podredio zatečenom stanju, staroj jezgri koja je formalno i sadržajno zadržana kao prostorno središte i dominanta. Naknadnim podizanjem poprečne zgrade s pojatama u produžetku sve do kraja „Velike avlije“, gotovo je u potpunosti dokinuta trokrilnost dvora, pretvorivši ga u kompaktni četverokrilni blok s unutarnjim dvorištem. Prelaskom u posjed obitelji Desnica, Vladimir Desnica i njegovi nasljednici obvezali su se dovršiti radove na kompleksu, što je i pismeno zavještao posljednji conte Janković, Ilija Dede (†1874.). Novi vlasnici su u kasnijim godinama također izvodili radove na dvorima. Možda najobuhvatnija kampanja provedena je za Uroša Desnice, 1930-ih, u okviru jedne „historizacije“ većih razmjera. Sâmi dvori znatno su oštećeni već za savezničkih zračnih napada tijekom II. svjetskog rata. Duga obnova završena je tek 1960-ih, a već nešto prije je dio „Stare kuće“ zalaganjem pisca Vladana Desnice postao pristupačan javnosti kao minijaturni etnografski muzej. Nasljednici V. Desnice nastavili su provoditi dugoročne planove prenamjene Kule u muzejski prostor. 1988.-1991. izvršena je konsolidacija i konzervacija niza zgrada. U Domovinskom ratu ukupan je prostor Ravnih Kotara doživio teških destrukcija, a posebno sakralni objekti, pa je u tim nesretnim ratnim okolnostima postradao i kompleks Jankovića Dvora zajedno s crkvom Sv. Jurja. Uz „Staru kuću“ i crkvu, najviše su pretrpjeli zapadni i južni dio kompleksa. Trenutno je baština Dvora Jankovića rasuta između muzeja u Benkovcu, Biogradu, Beogradu, Zadru i Zagrebu. 2003.-.2005. „Stara kuća“ je sanirana, dok su „Sala“ i „Ispred sale“ 2006. predložene za osnovnu sanaciju Ministarstvu kulture Republike Hrvatske te im je popravljen krov. Zid „Novog stana“ je popravljen i učvršćen 2007., da bi iduće godine i on dobio novi krov.

Islam Grčki; Kula Stojana Jankovića; rani novi vijek; prostorni razvoj

nije evidentirano