hrvatski

Provjera Pekrunove teorije kontrole i vrijednosti

Glavni cilj ovog istraživanja bio je provjeriti neke postavke teorije kontrole i vrijednosti emocija postignuća u obrazovnim okruženjima. Teorija kontrole i vrijednosti trenutno predstavlja najutjecajniju teoriju učeničkih emocija, koja nudi sveobuhvatan i integrativan okvir za analiziranje antecedenata i efekata emocija na učenje i postignuće. Prema teoriji, kognitivne procjene koje su povezane s aktivnostima i ishodima postignuća imaju ključnu ulogu u doživljavanju emocija. Konkretno, kognitivna procjena kontrole nad učenjem i postignućem (npr. uvjerenja u vlastite kompetencije, kauzalne atribucije, kauzalna očekivanja) te kognitivna procjena njihovih vrijednosti (intrinzična i ekstrinzična) određuju kvalitetu i intenzitet diskretnih emocionalnih iskustava. Učeničke ciljne orijentacije kao i činitelji poučavanja i socijalne okoline (roditelji, nastavnici i vršnjaci), utječu na kognitivne procjene kontrole i vrijednosti te tako posredno oblikuju emocije postignuća. Među relevantne okolinske činitelje ubrajaju se: kvaliteta poučavanja, indukcija vrijednosti, povratna informacija i posljedice postignuća, očekivanja i pritisci za postignućem od strane značajnih drugih te razredna struktura ciljeva. Nadalje, prema teoriji kontrole i vrijednosti, emocije određuju razinu učeničkog postignuća preko svojih utjecaja na kognitivne resurse, interese, motivaciju, strategije učenja te samoregulirano učenje općenito. U skladu s ovim teorijskim postavkama, formulirani su istraživački problemi. Prvo, ovim istraživanjem nastojali su se utvrditi obrasci kognitivnih procjena kontrole i vrijednosti povezani s doživljavanjem različitih diskretnih emocija koje učenici tipično doživljavaju u ispitnim situacijama iz matematike – radosti, nade, ponosa, olakšanja, ljutnje, anksioznosti, srama i bespomoćnosti. Štoviše, nastojala se ispitati medijatorska uloga kognitivnih procjena kontrole (definirane kao samoefikasnost u učenju i izvedbi i percipirana kontrola nad postignućem iz matematike) i vrijednosti (definirane kao vrijednost učenja i znanja te ekstrinzična vrijednost postignuća u matematici), u odnosu između nastavničke podrške i izazova u razrednim interakcijama, te roditeljskih stavova prema učenju i postignuću u matematici, s ispitnim emocijama. Naposljetku, ovim istraživanjem pokušali su se utvrditi zasebni doprinosi ciljnih orijentacija u učenju, strategija voljne kontrole koje učenici koriste prilikom učenja matematike, te postignuća u tom predmetu za doživljavanje navedenih emocija. Istraživanje je provedeno na uzorku od 365 gimnazijskih učenika za vrijeme redovne nastave. Sve analizirane varijable ispitane su metodom samoprocjena. Provedene korelacijske i regresijske analize, te tehnike linearnog strukturalnog modeliranja, u velikoj mjeri potvrđuju opisane postavke teorije kontrole i vrijednosti. Učenici koji percipiraju da u većoj mjeri mogu kontrolirati svoje učenje i postignuće u matematici, te koji pozitivno vrednuju učenje, znanje i uspjeh u tom predmetu, skloniji su doživljavanju pozitivnih ispitnih emocija. S druge strane, učenici čije su percepcije kontrolabilnosti nad učenjem i postignućem niske, uz pozitivno vrednovanje postizanja uspjeha u matematici, skloniji su doživljavanju negativnih emocija u tipičnim ispitnim situacijama. Nadalje, ove kognitivne procjene kontrole i vrijednosti u potpunosti su posredovale odnos između nastavničke podrške i izazova, te roditeljskih stavova, s ispitnim emocijama. I posljednje, ciljne orijentacije u učenju, voljne strategije te postignuće, ostvarile su značajne i samostalne doprinose objašnjenju gotovo svih emocija. Pri tome se ciljna orijentacija na učenje pokazala kao važan prediktor doživljavanja pozitivnih ispitnih emocija, dok su učenici pretežno orijentirani na izvedbu u podjednakoj mjeri izvještavali o doživljavanju i pozitivnih i negativnih emocionalnih iskustava. Iako se korištenje voljnih strategija općenito pokazalo kao veoma važno za učeničke emocionalne doživljaje, čini se da je još važniji način na koji učenici samoreguliraju svoje emocije i motivaciju tijekom učenja matematike. Tako su učenici koji prilikom učenja uglavnom koriste negativno utemeljene poticaje kako bi zadržali motivaciju i nastavili sa zadacima, skloniji doživljavanju negativnih ispitnih emocija. Učenici koji više primjenjuju strategije kojima jačaju osjećaj vlastite samoefikasnosti kao i metode olakšavanja učenja, imaju veću šansu doživjeti pozitivna emocionalna iskustva u tipičnim ispitnim situacijama. I na kraju, učenici koji postižu veće razine uspješnosti u matematici, ujedno su skloniji doživljavanju pozitivnih ispitnih emocija, dok manje uspješni učenici više izvještavaju o negativnim emocijama.

ispitne emocije; kognitivne procjene kontrole i vrijednosti; nastavnička podrška i izazov; roditeljski stavovi; ciljne orijentacije u učenju; strategije voljne kontrole; postignuće

nije evidentirano