hrvatski

Utjecaj zeolita i montmorilonitne gline na toplinsku postojanost polietilena niske gustoće

Toplinska postojanost materijala definira se kao sposobnost materijala da kroz određeno vrijeme i pri određenoj temperaturi zadrži svoja osnovna fizikalna svojstva koja se zahtijevaju za određenu namjenu. Poznato je da su polimeri materijali niske toplinske stabilnosti što ograničava njihovo korištenje pri višim temperaturama na kojima dolazi do degradacije i gubitka dobrih svojstava. Nadalje, pri vrlo visokim temperaturama niska toplinska stabilnost uzrokuje degradaciju materijala i laku zapaljivost nastalih niskomolekulskih plinovitih fragmenata. S ciljem poboljšanja toplinske stabilnosti, polimerima se dodaju punila koja djeluju kao toplinski stabilizatori. Osim klasičnih punila veličine čestica mikro dimenzija, sve se češće koriste i nanopunila. Utjecaj pojedinog punila na toplinsku razgradnju ovisi o vrsti ispitivanog polimera i dodanog punila. U ovom se radu ispitivala toplinska stabilnost polietilena niske gustoće (LDPE) kojemu su dodana različita aluminosilikatna punila ; prirodni zeolit-klinoptilolit (TMAZ 7) i prirodna glina-montmorilonit (Cloisite 20A). Zeolit je mikropunilo dok je montmorilonit nanopunilo koje je dodatno modificirano dugolančanim organskim molekulama kako bi se poboljšala njegova mješljivost s polimernom matricom. Uzorci su pripremljeni ekstrudiranjem polietilena u dvopužnom ekstruderu uz dodatak zeolita u udjelu od 2 do 6% te s 3% montmorilonita. Toplinska stabilnost okarakterizirana je termogravimetrijskom analizom (TGA) te je provedena kinetička analiza integralnom izokonverzijskom Kissinger-Akahire- Sunose (KAS) metodom. Rezultati pokazuju blago povećanje toplinske stabilnosti uzoraka polietilena pripremljenih s punilima u odnosu na čisti polietilen.

polietilen niske gustoće; toplinska postojanost; toplinska svojstva; punilo

nije evidentirano