hrvatski

Hrvatske književne teme

Božo Milačić (1920¬–1974) rođen je u Brskutu (Podgorica), a umro je u Zagrebu. Srednju školu završio je u Mostaru, a Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je i proveo najveći dio života. Bio je urednik Radio-Zagreba, kulturne rubrike Vjesnika i Televizije Zagreb. Pisao je poeziju, prozu, putopisne i dramske tekstove, brojne kritike i eseje. Milačićeva kritičko-esejistička produkcija djelomice je ostala razasuta po različitim časopisima, dnevnim novinama, književnoj periodici, a za njegova je života djelomice tiskana u dvjema knjigama eseja posvećenima pojedinim suvremenim književnicima – Suze i zvijezde (1956) i Vrijeme i poezija (1961). Osim toga u posthumno objavljenoj knjizi Crnogorske književne teme (1979, uredio Branko Banjević) sabrani su članci i eseji koje je sadržajno vezao uz književnost svojeg zavičaja i domovine pa se ova knjiga može smatrati pandanom tog izdanja s tom razlikom što su se sličnim pristupom na istom mjestu nastojali okupiti radovi usmjereni isključivo na hrvatske pisce. Božo Milačić također je sudjelovao u promicanju književne riječi radom na prigodnim izdanjima pa je autor nekoliko predgovora lektirnim književnim djelima, a uredio je i izbor “poema o revoluciji” Riječ i svjetlost (1961). Kritičarski rad Milačić je započeo i završio hrvatskim temama. Kada se pojavio kao kritičar i esejist, svoje prve radove posvetio je, primjerice, Vladimiru Nazoru, Augustu Cesarcu i Milanu Marjanoviću. Zalazak njegova stvarateljskoga djelovanja obilježen je tekstovima posvećenima Dobriši Cesariću, Ivanu Goranu Kovačiću i Tinu Ujeviću. Znakovito je da od četiri stotine u periodici objavljenih radova Boža Milačića njih stotinjak pripada spomenutom tematskom krugu. Zato su u ovom pregledu odabrani tekstovi iz tog kruga podijeljeni u nekoliko kategorija: I. studije, II. eseji, III. predgovori, IV. članci, V. kritike, VI. zapisi i VII. razmišljanja o književnosti i književnoj kritici. Božo Milačić se u pristupima književnim djelima služio analizom i impresijom, znanstvenom i esejističkom artikulacijom svojih tumačenja. Polazna točka njegovih razmatranja bila je potraga za autorom u klasičnom smislu, detektiranje razvojnih faza njegova stvaralaštva, umjetničkih postupaka i načina transponiranja stvarnosti da bi dokazala literarna autentičnost i samosvojnost književne umjetnine. Posebna je zasluga Boža Milačića što je djelovao u vremenu kad pisci, kao što su Jure Kaštelan i Vesna Parun, objavljuju svoja inicijalna djela. Naime, upravo je Milačić među prvima upozorio na vrijednosti i estetske potencijale njihove umjetničke riječi. Osim toga, on se kao suvremenik potrudio kompetentno ispraviti neopravdano negativan stav dijela onodobnih kritičara prema spomenutim, ali i drugim hrvatskim književnicima tada pripadajućih mahom mlađim naraštajima. I Milačićevi kraći kao i duži tekstovi svjedočanstva su vremena u kojem je autor živio i na njega neposredno reagirao žanrovski iznimno različitim napisima: književnim nekrolozima, sjećanjima, kratkim osvrtima, analitičkim i/ili impresionističkim esejima koji prerastaju u literarne portrete. Milačić je u svojim esejima, studijama, prikazima i člancima otkrivao vrijednosti aktualnih literarnih pojava, potom upućivao na dotad neotkrivena značajke starijih i novijih pisaca ili na tek kasnije elaborirana “estetska otkrića” pojedinih literarnih činjenica. Zato su Milačićeve hrvatske književne teme prilog poznavanju hrvatske pisane riječi, posebice u razdoblju njegova aktivnog bavljenja kritikom, analizom i interpretacijom. Stoga se ovim izdanjem kompaktno predstavljaju teme i problemi jednoga vremena iz pera autora crnogorskog podrijetla koji je svojim vrijednim djelom pridonio još jednoj plodonosnoj sinergiji dvaju slavenskih kulturnih prostora.

Božo Milačić; hrvatska književnost; kritički rad

nije evidentirano