hrvatski

Ernest Weissmann: arhitektonsko djelo 1926. - 1939.

Monografskom obradom i interpretacijom projektantskog opusa i profesionalnog djelovanja arhitekta Ernesta Weissmanna (1903. – 1985.) u razdoblju od 1926. do 1939. godine željelo se istražiti njegov doprinos usvajanju novog građenja u Hrvatskoj, kao i radu Međunarodnog kongresa moderne arhitekture (CIAM). Time je ujedno upotpunjen i iznimno važan segment povijesti hrvatske arhitekture, te je u cijelosti obrađen Weissmannov stvaralački rad. Strukturirana u jasno razlučiva razdoblja arhitektovog djelovanja disertacija donosi i niz važnih saznanja o procesu inauguriranja novog građenja, prilikama u strukovnim krugovima i ključnim urbanističkim i arhitektonskim temama međuratnog Zagreba. Nakon studija u Zagrebu Ernest Weissmann formulira vlastiti koncept društveno odgovorne i socijalno osviještene arhitekture koja je zahtijevala znanstveno-analitičku inženjersku metodu projektiranja utemeljenu na brojnim parametrima, a u krajnjoj konsekvenci primjenu tipizacije, standardizacije i prefabrikacije, u pariškim atelijerima Adolfa Loosa i Le Corbusiera, te pod izravnim utjecajem lijeve frakcije CIAM-a čiji je član od 1929. Weissmann prvi u nizu projekata, od Sanatorija tuberkuloze kosti i zglobova u Kraljevici (1928.) do Zakladne i kliničke bolnice u Zagrebu (1930. – 1931.), sustavno razrađuje tipski montažni prefabricirani objekt namijenjen deficitarnim zdravstvenim ustanovama. Od 1932. član je Radne grupe Zagreb, nacionalne grupe CIAM-a za Jugoslaviju, koja angažirano djeluje u domovini i sudjeluje na Četvrtom kongresu u Ateni 1933. ključnom za povijest urbanizma. Alternativnom verzijom Atenske povelje kojom zagovara znanstveno utemeljeno planiranje, ali i radikalna politička rješenja, Weissmann je stekao međunarodnu reputaciju. Od 1934. do 1938. djeluje u Londonu i Parizu. Posvećen je borbi za demokratizaciju i reorganizaciju CIAM-a te malobrojnim projektima namijenjenim domovini. Ernest Weissmann jedna je od ključnih stvaralačkih ličnosti hrvatske arhitekture 20. stoljeća, njezina glavna poveznica s međuratnom europskom arhitektonskom avangardom čiji je ravnopravni član. Usprkos relativno malom broju projekata i svega pet izvedenih građevina stvorio je jedan od najcjelovitijih opusa hrvatske međuratne arhitekture koji inaugurira novo građenje u njegovoj sveukupnosti – uključujući novi prostorni koncept, konstrukcije i tehnologije.

Ernest Weissmann; hvatska arhitektura međuratnog razdoblja; novo građenje; Radna grupa Zagreb; CIAM; Le Corbusier

nije evidentirano