hrvatski

Samoća priče. Pokušaj razumijevanja proze Samuela Becketta.

Analizira se i interpretira književni svijet Beckettovih proznih tekstova u zbirci Novele i tekstovi nizašto, te romana Molloy i Malone umire. To je izrazito mračan i nihilističan svijet sveden na puko ''ja'' nepouzdana pripovjedača koje se stalno vrti u krug i susreće s istim u potrazi za samim sobom. Pripovjedačevo ''ja'' usamljeno je i bolesno, jedino je mjesto i vrijeme sebi samom. Ono se još jedino glasom, a glas je govor, a onda i λόγος, može dovesti u vezu sa svojom ljudskom biti. Birajući glas, međutim, umjesto šutnje, koja bi bila isto što i život u svojoj čistoći, ''ja'' bira i priču. Na taj način bira umjetnost u opoziciji prema 'pravom' životu, bira nešto u čemu ''ja'' nije jedno sa samim sobom, nego nešto drugo od samoga sebe. Ipak, takva je dvojnost jedini način da se uopće bude: u umjetnosti, u priči, u glasu nazire se u Beckettovoj prozi i jedina iskrica nade u neko moguće ozdravljenje i neko novo svanuće. U naoko mračnom i statičnom svijetu Beckettove proze razotkriva se u radu povjerenje u jezik uobličen u priču, u književni čin kao u posljednje utočište ljudskosti.

Samuel Beckett; proza; pripovjedač; priča; autentičnost književnog čina

Puno ime i prezime autorice u vrijeme objavljivanja rada bilo je ‘Smiljana Narančić’.