hrvatski

Katehetsko djelovanje svećenika u Hrvatskoj na temelju udžbenika pastoralne teologije od polovice 19. stoljeća do Drugoga vatikanskog sabora

Za pretkoncilskog hrvatskog katoličkog svećenika, promatranog na temelju pastoralnih udžbenika kojima se služio, nesumnjivo se može ustvrditi da visoko vrjednuje katehetsko poučavanje u opsegu svojega pastoralnog djelovanja. U skladu s pretkoncilskim teološkim individualizmom spasenja, on katehetsko poučavanje definira kao vješto pružanje prilike učenicima da preko nastojanja katehete usvoje sve što je potrebno za spasenje. Poučavanje u vjeri urezano je u habitus pretkoncilskoga svećenika kao njegova poglavita zadaća koju on shvaća kao trajno nastavljanje Isusove učiteljske službe u Crkvi u vidu svoje posredničke uloge alter Christusa. Prvotni je predmet katehetske pouke za djecu i odrasle Isus Krist, cijeli sadržaj Objave kako je objavljena u Svetomu pismu i predaji, te kako je Crkva predlaže vjerovati. Pravovjernost se pritom želi pod svaku cijenu sačuvati. Svećenik-kateheta bio je svjestan da o kvalitetnoj sustavnoj i metodičkoj katehizaciji ovisi buduća generacija vjernika i plodonosno primanje sakramenata. Svrha katehetskoga poučavanja ne nalazi se samo u obrazovanju, nego i u disponiranju volje katehizanata da čine dobro. Upravo stoga svećenik se smatrao ne samo katehetom, nego i odgojiteljem u vjeri. Da bi to mogao biti, nastojao je osposobljavati se u pedagogiji, didaktici te metodici, obazirući se prilikom katehiziranja na konkretno iskustvo svojih naslovnika. Morao je dobro poznavati i specifičnosti dječjega te zavičajnoga govora, uvodeći ih postupno razumijevanju religijskoga govora. S obzirom na metodologiju, služio se akromatičkom, te heurističkom metodom, a često i njihovom kombinacijom kako bi istine vjere tumačio u pripovijedanju s biblijskom potkom, formulirajući sadržaj u nastavne jedinice, te provjeravajući na kraju sata usvojeno znanje. U svemu tomu kateheta se pokazao kao nezamjenjiv u katehetskome nastavnome procesu, jer je kušao oživljavati nerijetko suhe i beživotne nastavne cjeline neoskolastičkih vjeronaučnih katekizama. U izboru gradiva slijedio je propisane neoskilastičke katekizme, a kasnije i deharbovske katekizme u kojima se gradivo vezivalo uz biblijske pripovjetke, kako bi katehetska pouka djeci bila zanimljiva, jer su pripovjetke ipak davale konkretni oblik apstraktnim dogmatsko-moralnim katekizamskim formulacijama. Školski je vjeronauk bio u svojemu planu i programu komplementaran sa župnom katehezom, jer su se obje komponente vjerske pouke služile istim pomagalom - katekizmom. Svećenik-kateheta djecu je i odrasle na župnoj katehezi poučavao i obredoslovnici (liturgici), tumačeći im crkvenu godinu te obrede, a snažan naglasak stavljao je i na sakramentalnu katehezu koja je u svojoj operacionalizaciji bila i dalje pod snažnim utjecajem neoskolastičkoga intelektualizma. Pretkoncilski je svećenik razvijao i euharistijsku katehezu, te priježenidbenu katehezu za zaručnike, a i sam sakrament pomirenja bio je katehetski intoniran u opsegu ispovjednikovih savjeta pokornicima. Individualno dušobrižničko vodstvo također je imalo svoje veoma snažne katehetske naglaske u sklopu individualnoga vodstva obitelji, djece i mladeži, te raznih staleža. Katehizaciju je nastojao dovesti u pastoralni međuodnos s propovijedanjem, odnosno s nedjeljnim i blagdanskim evanđeoskim perikopama. Takvim, za onodobne prilike, komplementarnim katehiziranjem nastojao ih je integrirati u župnu zajednicu.

hrvatski pastoralni udžbenici; pretkoncilski svećenik-kateheta; deharbovski neoskolastički katekizmi; pastirsko bogoslovlje

nije evidentirano