hrvatski

Zablude o objektivnoj znanosti i subjektivnoj umjetnosti

Ljudsko biće doživljava sigurnost kada pretpostavlja da posjeduje dovoljno informacija kojima može predvidjeti budućnost, koje se tada ne plaši. Načini prikupljanja i tumačenja podataka o “stvarnosti” unazad nekog vremena povjerena je “objektivnoj” znanosti. Prateći, međutim, razvojni put znanstvenih koncepata, pokazuje se da je moderna znanost, kao i predmoderno mišljenje prije nje, morala izmišljati – a ne otkrivati – teorije, sustave, unutar kojih su prikupljeni podaci dobivali smisao i prediktibilnost. Primjeri tumačenja gravitacije, dvojnog valno-čestičnog karaktera svjetlosti i različitih modela atoma zbunjuju čitatelja naviknutog na jednoznačna tumačenja koja je stekao tijekom svojeg obrazovanja. Kvantna fizika je ukazala na mnoge misaone probleme, uključujući i činjenicu da samo istraživanje poremećuje sustav koji se istražuje, dovodeći tako do načela neodređenosti – zbog perciptivnih karakteristika našeg uma, moguće je opaziti samo ono što se (pre)poznaje, pa znanost zapravo istražuje samo unutar sebi dostupnih kategorija. Izuzetni pojedinci pak divergentnim mišljenjem čine isto što i umjetnici – mijenjaju perspektivu, revolucioniraju dostupne kategorije i nude novo poimanje svijeta, proizvodeći i vjeru u njih.

objektivnost; spoznaja; stvaranje; teorija; umjetnost; vjera; vrijednosti; znanost

UDK 165.1