hrvatski

(s)kul(p)tura: ready-made - rukotvorina - igračka - fetiš

Polazište kritičke perspektive koju predlaže ova izložbena selekcija i popratni joj katalog jest status objekta koji je moguće prepoznati unutar skulptorske paradigme. Idejna okosnica izložbe je pozitivno vrednovanje tradicije radikalnog redefiniranja umjetničkog predmeta kakvu je, prije gotovo stotinu godina, potaknuo Marcel Duchamp. To je, ponajprije, čin aproprijacije koji desemantizira izvorno značenje ili funkciju objekta. Taj objekt, uveden u specijalizirani diskurzivni prostor galerije, poprima druge i drugačije konotacijske vrijednosti, definirane različitim socio-kulturalnim koordinatama koje postavlja određeno vrijeme. Danas, možda više nego ikada prije, valja postaviti pitanje o značenju ready-made strategije kao medija kiparskog ili općenito umjetničkog ponašanja. Masovne eksploatacije ready-made postupka kao uzorka penetracije 'preinačenog' predmeta stvarnosti u instituciju umjetnosti, osobito u drugoj polovici prošlog stoljeća, provociraju pitanje o pravom stanju relacija svakodnevice i institucije umjetnosti. Nije nužno fokusirati se samo na eksplikaciju otuđenja predmeta, već valja upozoriti na dimenzije invertnog svijeta: je li svaki predmet izložen u prostorima institucije umjetnosti zapravo umjetničko djelo, odnosno postaje li svako mjesto na kojem se pojavljuje umjetničko djelo dijelom terminoloških repozitorija te institucije? Aproprijacija predmeta nužno vodi do raspre o ulozi ruke u tvorbi djela likovne umjetnosti. Izložba pokušava preispitati na koji je način u korpusu suvremene produkcije moguće govoriti o manu-facere. Termin rukotvorina uobičajeno se rabi s referencom na rodno određenu poziciju, često uz asocijaciju na ženski dio kućanske prakse 'sitnog rada'. Djela suvremenog kiparstva na ovoj izložbi problematiziraju ruku izvan rodne određenosti, kao i raslojavanja 'proizvodnje' na pomoćnike i majstore. Nadalje, tijekom povijesti likovnih umjetnosti počesto se operiralo s kategorijom hermetičnog značenja i pojave likovnog djela. Takav aspekt znao je dovesti do pojačane koncentracije pozornosti recipijenta, koja je modulirala do fetišizacije objekta u različitim konotacijama tog termina. Ne moraju stoga čuditi primjeri pokušaja uništavanja, oštećivanja ili otuđivanja mnogih umjetničkih djela u povijesti. Davno svedena tek na dokumentaciju negdašnje funkcije, djela likovnih umjetnosti često opstaju u artificijelnim komorama muzeja upućujući na pitanje: koliko traje djelo umjetnosti? Duchamp tvrdi kako je prosječan vijek njegova trajanja dvadeset godina. Pitanje o naravi fetiša suvremenog društva i njegova shvaćanja u likovnim umjetnostima, kao i pitanje kako se fetiš razrješava u art-igračku ili kako, pak, postaje 'ugodnim' predmetom promatranja izvan kalupa različitih tipologija seksualnih 'devijacija', tek su neka od pitanja koja izložba problematizira. Kakva su značenja djela umjetnosti kao punkta susreta autora i promatrača i što generira diversifikacija značenja? Je li tvrdnja kako autor najbolje poznaje vlastito djelo mit? Što znači déjà vu u područje vizualne kulture?

ready-made; rukotvorina; igračka; fetiš; skulpt

nije evidentirano